Uhićenje agenta-hakera srbijanske obavještajne službe BIA usred Hrvatske ponovno je otvorilo sigurnosnu Pandorinu kutiju i razotkrilo sav nemar u upravljanju državnom informatičkom infrastrukturom. Dok se u javnosti gomilaju pitanja o stvarnim dometima ove špijunske operacije, ključni problem ostaje duboko uvučen u sam sustav: u praksu povjeravanja najosjetljivijih baza podataka neprovjerenim vanjskim izvođačima i podizvođačima.
O alarmantnom stanju u hrvatskoj obavještajnoj i kibernetičkoj zajednici, kao i o tome tko zapravo drži ključeve registra građana, policijskih baza i ministarstava, za naš portal progovara umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Robert Čulina. Njegovu analizu prenosimo u cijelosti:
Tko zapravo čuva hrvatske državne podatke?
Nedavni upadi u računalne sustave MUP-a, Ministarstva financija i zdravstva otvorili su pitanje koje godinama bezobrazno guramo pod tepih. Tko zapravo drži ključeve naših najosjetljivijih podataka? Pod krinkom takozvane digitalizacije javne uprave, država je potpuno izgubila kontrolu nad vlastitim sustavima. Dok se u javnosti birokrati kunu u visoke standarde i briselske direktive, na terenu vladaju teški nemar, korupcija i slijepo povjeravanje privatnim izvođačima.
Živimo u iznimno opasnom geopolitičkom okruženju u kojem su hibridni i kibernetički napadi svakodnevna realnost. Unatoč tome, država pri angažiranju IT tvrtki svjesno ignorira tko su zapravo ti ljudi. U regionalnom bazenu radne snage vrvi od stručnjaka kojima hrvatski nacionalni interesi ne znače apsolutno ništa, a mnogi od njih izravno rade za račun stranih službi ili kriminalnih skupina. Dati takvom neprovjerenom lancu podizvođača nekontroliran pristup registrima građana, policijskim bazama i zdravstvenom sustavu nije samo neoprostiv tehnički propust, nego čista izdaja nacionalne sigurnosti.
Političke veze i sumnjivi ugovori s “igračima” iz regije
Sustav trune od glave. Na čelu ministarstava, zavoda i državnih tvrtki sjede politički poslušnici kojima je kibernetička sigurnost potpuna nepoznanica. O zaštiti se ne razmišlja sve dok ne izbije skandal, a tada ti isti nekompetentni upravitelji redom pokazuju prstom u izvođače i peru ruke od vlastite odgovornosti.
Cijela priča postaje još prljavija kad se zagrebe ispod površine i pogleda tko dobiva te poslove. Bivši i sadašnji političari bez ikakvih kočnica osnivaju tvrtke s osobama iz iznimno sumnjivog i sigurnosno opasnog miljea ili za njih otvoreno lobiraju. Zahvaljujući takvim političkim vezama, sumnjivi igrači bez ikakvih prepreka dobivaju milijunske ugovore i ulaze u srce državne infrastrukture. Tragikomičan dokaz te opasne naivnosti jest i nabava softvera za nadzor cijele mreže u jednom ključnom ministarstvu, koji je kupljen od tvrtke čiji je vlasnik čovjek rođen na lijevoj obali Neretve, i to naravno bez ikakve dubinske sigurnosne provjere.
APIS IT zamalo predao upravljanje državnim dokumentima tvrtki iz Srbije
Razmjer te slijepe potplaćenosti ili potpunog ludila najbolje ilustrira činjenica da je APIS IT, središnja državna IT agencija, bio pred ugovaranjem ili u završnim pregovorima o nabavi sustava e-Uredskog poslovanja za cjelokupnu državu, i to ni manje ni više nego od tvrtke iz Srbije. Sustav koji upravlja cjelokupnom dokumentacijom, dopisima i tajnama svih hrvatskih tijela zamalo je predan u ruke tvrtki iz susjedstva, a preostaje nam jedino gajiti nadu da je taj opasni posao u zadnji čas zaustavljen.
Tajnim podacima pristupa se s kućnih Wi-Fi mreža i bez nadzora
Zato u praksi i dalje vlada čisti divlji zapad. Vanjske tvrtke masovno dijele jedan te isti administratorski račun, pa desetke anonimnih “stručnjaka” i podizvođača u državne poslužitelje ulazi pod istim, generičkim imenom.
Na sustave s tajnim i osobnim podacima svih građana može se spojiti tko god hoće, usred noći, s privatnog računala ili sumnjivog kućnog Wi-Fi-ja iz bilo koje države svijeta. Ako podaci iscure ili budu prodani na crnom tržištu, pravog krivca je nemoguće pronaći. A kad se skandal napokon dogodi, naručitelj i izvođač u panici sklapaju pakt šutnje kako bi zataškali sramotu i zaštitili vlastite fotelje.
Priče o papirnatim certifikatima i Europskoj uniji više ne mogu zavarati nikoga. Dok god na čelne pozicije postavljamo nekompetentne kadrove, zatvaramo oči pred političko-trgovačkim mrežama i dopuštamo da nam u državne poslužitelje mešetari tko stigne, vrata hrvatske ključne infrastrukture ostaju širom otvorena svima koji nam ne misle dobro.
