Gostujući prije nekoliko dana na televiziji N1, profesor radnog prava dr. sc. Viktor Gotovac komentirao je primjenu Ustava i zakona, demonstrirajući školski primjer kako se ideologija stavlja ispred ustavnih i zakonskih normi. Ovaj deklarirani titoist i stručnjak za radno pravo zorno pokazuje da titula pravnika ne znači nužno i posjedovanje znanja o tumačenju prava kao znanosti. Jer, kao što se medicina, psihologija ili sociologija dijele na specifične grane, tako se i pravna stručnost usko specijalizira i razrađuje.
Komentirati ustavnu krizu s pozicije katedre za radno i socijalno pravo otprilike je isto kao da neurokirurg s potpunim samopouzdanjem uđe u operacijsku salu odstraniti rak debelog crijeva – samo zato što i on nosi bijelu kutu i bavi se medicinom.
Radnopravni um u ustavnopravnoj dinamici
Sukob između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića oko sudbine generala Tihomira Kundida i slanja vojnika na mimohod u Pariz bazično je ustavnopravno pitanje. Ono zadire u odnose ustavnih normi, organskih zakona o obrani te balansiranja grana vlasti. Unatoč tome, stručnjak za ugovore o radu i kolektivne ugovore odlučio je arbitrirati o materiji koja zahtijeva potpuno drukčiju vrstu pravnog tumačenja. Osim toga, Gotovac ovom problemu pristupa primarno ideološki; poput predsjednika države, Ustav i zakone tumači isključivo onako kako to odgovara njegovom svjetonazorskom narativu. A Ustav i zakoni nisu pisani da bi ih se prigodno analiziralo, već da ih se poštuje i primjenjuje točno onako kako glase.
Pokušaj da se složena ustavnopravna dinamika svede na razinu običnog radnopravnog ugovora očituje se u Gotovčevu radikalnom pojednostavljivanju pozicije vrhovnog zapovjednika. On doslovno tvrdi:
“Ustavna odredba prema kojoj je predsjednik vrhovni zapovjednik, i tu nema zareza niti točke, na neki se način ograničava zakonskom odredbom. Čemu služe zakoni? Tehničkom pojašnjenju, provedbenoj proceduri Ustava ili nam mogu koristiti da ograničavamo Ustav, što bi bilo apsolutno protivno logici samog Ustava.”
Svođenjem ustavnog prava na populističku parolu “nema zareza niti točke”, Viktor Gotovac svjesno ignorira činjenicu da ustavni poredak funkcionira kao cjelina u kojoj se ovlasti prožimaju i ograničavaju – što kroz Zakon o obrani, što kroz proračunske ovlasti Vlade. Ono što radnopravni um vidi tek kao puko “tehničko pojašnjenje”, u ustavnopravnoj teoriji predstavlja bazični mehanizam kočnica i ravnoteža (checks and balances).
Paradoks profesorskog čuđenja
Pravi paradoks nastupa u trenutku kada Gotovac, s pozicije nekoga tko se primarno bavi pravima radnika i poslodavaca, drži lekcije znanstvenicima kojima je Ustav jedini predmet cjeloživotnog rada. Komentirajući njihove stavove o jasnoj prednosti zakonskih procedura i negirajući njihovu stručnost, Gotovac izjavljuje:
“Bio sam malo začuđen što su dva nastavnika ustavnog prava prednost dala zakonu pred Ustavom. To mi se učinilo malo neobično.”
Čuđenje profesora radnog prava nad argumentima etabliranih profesora ustavnog prava nije dokaz njihove pogreške, već refleksija autorova dubokog nerazumijevanja šireg ustavnopravnog konteksta. Taj se kontekst ne može iščitati pukim lingvističkim skeniranjem jedne jedine rečenice iz Ustava.
Ideološko svrstavanje na brvnu
Gotovac se kroz nastup neuspješno pokušao distancirati od ideološke pripadnosti, tvrdeći da su mu načini na koje premijer i predsjednik vode bitke [CITAT] “odiozni” te da građani postaju publika u predstavi koja [CITAT] “vrijeđa ovu državu i njene građane, svodeći stvar na bitku dva ovna na brvnu”. No, unatoč toj deklarativnoj distanci, on sam uskače na to isto brvno i donosi presudu bez uže stručnog pokrića:
“U ovoj situaciji skloniji sam Milanoviću, mislim da je njegova pozicija bliža onome što Ustav kaže jer on zaista jest vrhovni zapovjednik, i utoliko govoriti da je ono što je general Kundid napravio protuzakonito, da je napravio ono što Plenković doživljava da je stvar zakonita, napravio bi nešto što je protuustavno…”
Kada stručnjak za jedno sasvim drugo područje prava s ovolikim stupnjem rezolutnosti operira unutar najosjetljivijeg dijela pravnog sustava, rezultat nije i ne može biti rješenje krize. Riječ je o klasičnoj medijskoj zloupotrebi profesorske titule koja u ovom slučaju pati od ozbiljnog nedostatka uže specijalizacije.
