195
Piše: Domagoj Franić, vojni analitičar
Reuters je objavio popis američkih pitanja zemljama EU u kontekstu rješavanja ruskog rata protiv Ukrajine:
Što će se tražiti od Sjedinjenih Država kako bi se osigurala sigurnosna jamstva za Ukrajinu kratkoročno i dugoročno?
Koje zemlje EU su spremne poslati svoje snage u Ukrajinu kao dio mirovnog rješenja i u kojim količinama?
Koje bi treće zemlje mogle pristati poslati svoje trupe u Ukrajinu, kako, gdje i koliko dugo ih rasporediti?
Na što bi SAD i njegovi saveznici trebali biti spremni u slučaju napada na snage stacionirane u Ukrajini?
Kako se mogu pojačati sankcije protiv Rusije i kontrola nad postojećim ograničenjima?
Koje dodatne korake (oružje, oprema, održavanje itd.) EU može poduzeti kako bi ojačala poziciju Ukrajine u pregovorima i izvršila pritisak na Rusiju?
Meni ova pitanja govore jako puno i puno mi je jasniji “skandalozni istup” amerikanaca u Munchenu.
Radi se o sljedećem – ova pitanja nikako nisu za javnu objavu, za pisano traženje od NATO partnera niti za prikupljanje pisanim putem.
Amerikanci to rade namjerno. Umjesto da su o ovim pitnjima razgovarali u Reimstainu u zatvorenom okružju, jer se većinom radi o vojnim pitanjima, i u sjedištu NATO-a za raspravu o političkim pitanjima, Amerikanci šalju upite/ankete. Smiješno.
Prije svega jer nemaju svoj plan kako zaustaviti rat, jer priča o EU snagama, ustvari NATO snagama znači da samo nagađaju “što bi bilo, kada bi bilo”. Što ako ih ne bude? Ili ih ne bude dostatno za crtu razdvajanja? Hoće li rupe “zatvoriti” Američki vojnici, jer bez toga nema prekida rata po njihovom scenariju?
Nesigurni su i u sam uspjeh pregovora i žele znati koliko je EU spremna daleko ići u angažiranju i primjeni sankcija. Da oni mogu prijetiti ako zatreba, da su sigurni da će to i EU podržati.
Smiješno je glumiti ignoriranje europskih diplomata u pregovorima, a istovremeno oslanjati se na njihove prosudbe o količini postrojbi, oružja, sankcija. I to ne samo europskih, oni traže procjene EU i o potrebi američkog angažmana.
Ova pitanja su javno puštena u opticaj jer SAD želi pokriće u slučaju neuspjeha njihove inicijative “jer je EU loše procijenila” ili Amerikanci odgovore na spremnost žele učiniti dostupne rusima i s njima kalkulirati o ozbiljnosti situacije.
SAD testira EU i mislim da će prema rusiji postupiti adekvatno stavu EU, iako glume silu i samovolju. Slab i mlitav odgovor EU, na koga su moguće i računali, potaknuti dosadašnjim iskustvom, odredio bi i stav SAD prema rusima…
Što bi to moglo potaknuti Amerikance da sebe ulože “do kraja” u rješavanje rata dok EU stoji sa strane i samo kuka?
Mislim da je Macron to osjetio i tome će poslužiti sastanak u Parizu, odgovor i stav EU će biti iznenađujuće snažan i direktan, uvjeren sam.
Slijedi sastanak u Saudijskoj Arabiji. Koji je tek početak mukotrpnog procesa koji na kraju ni ne mora polučiti dobre rezultate.
Sjedinjene Države pozorno prate ruske akcije i spremne su procijeniti je li Moskva doista spremna krenuti prema miru ili je ovo samo pokušaj kupnje vremena. U nadolazećim danima bit će jasno želi li Putin postići diplomatsko rješenje ili se i dalje oslanja na vojnu akciju.
Amerikanci odgovore EU-a na ova pitanja sigurno neće dobiti putem medija. Moguće globalni stav a o vojnim detaljima će se morati razgovarati kako to nalaže struka, jer ovo ipak nije Muppet show.
Unutarnja destabilizacija Ukrajine
Ono što ja vidim i očekujem od strane “tihog pakta” Trumpa i Putina je pokušaj riješavanja sukoba na slijedeći način:
Glavni i prioritetni cilj Moskve, a o tome sam već pisao, je pokušati srušiti Ukrajinu iznutra.
Vjerujem da su apsolutno svi ruski potencijali i kapaciteti, suradnička mreža i službe već u punom pogonu i rade na destabilizaciji unutrašnjo političke situacije u Ukrajini, točnije na srgavanju Zelenskog i njegove administracije. Porošenko je samo mali dio cijele priče.
Jer rusi su jednostavno svjesni da Zelenski nikada neće prihvatiti ništa što bi dovelo u pitanje Ukrajinski suverenitet, teritorijalnu cjelovitost ili prihvatio povoljniji status rusije u odnosu na završetak rata.
Rusija će odmah na početku pregovora krenuti s ucjenama i tvrdnjama da ne može i neće prihvatiti nikakve zaključke ili odluke donesene tijekom pregovora jer je Ukrajinska vlast, prije svega Zelenski – nelegitimna.
Cijeli pregovori će forsirano biti ispunjeni takvim stavom i pokušati će se izvršiti pritisak na SAD kako bi prisilili Ukrajinu da održi izbore.
Ovisno o tome kakav stav će zauzeti SAD, a sudeći po do sada pokazanom, za očekivati je da postane ruski pijun u pokušaju svrgavanja Zelenskog.
Pregovori će postati samo mrcvarenje strana i samo je pitanje tko će prije uspjeti u svome naumu.
Moskva, da preko SAD-a pokuša prisiliti Ukrajince na izbore, pokušat će u međuvremenu destabilizirati Ukrajinu iznutra i instalirati svoga kandidata za predsjednika, preko kojeg će ostvariti trenutno djelomičnu, a u dogledno vrijeme i potpunu okupaciju zemlje…
ili
će Ukrajinci uspjeti izdržati i pregovore navesti na raspravu o statusu agresije, zločina i povrat okupiranog teritorija, Moskvu prikazati kao isključivu stranu, koja nije spremna odstupiti niti milimetar od svojih okupatorskih stavova, koja negira Ustav Ukrajine i svim time dovesti Trumpa u situaciju da mora izvršiti ekonomski i vojni pritisak (putem naoružavanja Ukrajine) na Moskvu.
I u svemu ovome sada se javlja problem EU. Ukoliko ona bude dosljedna i inzistirala na sudjelovanju u pregovorima, što Moskva pokušava spriječiti na svaki način, tada Ukrajina dobija veliku polugu u svoju korist, koja bi, bez obzira na glupiranja američke administracije u Munchenu i “treniranje strogoće” prema EU, mogla prevagnuti u korist zajedničkog pritiska na agresora.
Ukrajinski narod i Zelenski moraju ostati čvrsti i nepokolebivi i odmah se obračunati s ruskim pokušajima destabilizacije jer je to temeljni ključ za uspjeh… A to rusi dobro znaju.
