Ivan Penava dobio je svojih pet minuta slave. Crvena lampica na kameri upali se i odjednom čovjek prodiše. Kad se lampica ugasi, ostaje ista tišina kao u podrumu gdje se trenutačno nalazi rejting njegove stranke.
U Tuheljskim Toplicama, gdje se obično ide na wellness i masažu, Penava je masirao istinu. Hrvatska, kaže, „prodisala“ kad je Domovinski pokret ušao u Vladu. Mi ostali smo valjda do jučer disali na škrge ili respiratore.
Četnički spomenici? Ni jedan nije maknut, ali sitnica, bitno da kamere rade, pa se obećanja broje kao skinuti križevi u križaljci. U Ministarstvu demografije umjesto demografa sjedi uhljeb iz stranačkog inkubatora, agronom, stručnjak za žito i kukurz, za veću rodnost. Škola života: ako ne znaš što znači fertilitet, znaš barem tko te stavio na listu.
Penava se hvali poreznim reformama, podizanjem praga PDV-a, kao da je upravo izumio kotač. Obrtnici plješću, barem oni koje su pozvali pred kameru. Petrokemija nik.ad bolje, kaže on, zahvaljujući „iznimnom angažmanu ministra“. Toliko iznimnom da čovjek pomisli kako Ante Šušnjar sam gura vagon amonijaka.
Demografske mjere? Rodiljne naknade do 3000 eura, „najizdašnije u Europi“. A broj rođenih? I dalje tanji od krova slavonske kuće nakon tri oluje. No, nije bitn, papir sve trpi, a kamera još više, ali kamera sama ne hvali zato primjenjuje poznatu narodnu uzrečicu – “Usta moja hvalite me, kada druga neće”.
Vrhunac predstave je ideološ.ka arija: Hrvatska „prvi put diše“ jer u Vladi sjedi stranka desnija od HDZ-a. Čovjek bi rekao da smo do sada bili na respiratoru, a Penava došao kao naš politički defibrilator.
Istina je jednostavna: Penava je glumac u vla.stitoj predstavi. Uhljebi sjede po ministarstvima, spomenici i dalje stoje, a njegov glas u Vladi vrijedi koliko i fikus u hodniku. Ali kamera svijetli, a on diše. Kad se ugasi crvena lampica, natrag u političku apneju, i Mate daj malo promidžbenog gasa.