Proslava pobjednika izbora u Srbiji razotkrila muk hrvatske politike i medija na ksenofobne poruke
Prizori s beogradskih ulica i trgova nakon izbora, gdje se u sklopu slavlja pobjedničke Studentske liste skandiralo i mahalo simbolima koji u regiji nose teška ratna sjećanja, ostali su gotovo bez ikakve reakcije na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni. Otvara to pitanje selektivnog morala i gubitka kritičkog odmaka u domaćem javnom prostoru, što u svojoj analizi ističe psiholog Trpimir Jurić.
Dehumanizacija pod krinkom “pobjede mladosti”
Proslave i masovna okupljanja mladih u pravilu se prikazuju kao simbol nade, promjena i demokratskog iskoraka. Međutim, kada se s tih istih slavlja izvikuju parole usmjerene protiv drugog naroda, reakcija javnosti ne bi smjela izostati.
Kolektivna dinamika mase ponovno je poslužila kao pokriće za šovinistički narativ. Jurić upozorava na apsurd situacije te pita radi li se o „nižoj ljudskoj vrsti, nekoj životinji? Životinji teško, jer su zaštićene. Digle bi se silne udruge za zaštitu životinja, dok je cijelo stoljeće otvoren lov na Šiptare.“ Dok društvo s pravom reagira na svaki oblik nepravde prema životinjama, otvoreni izljevi mržnje i dehumanizacija u susjedstvu prešućuju se ili ignoriraju.
Simboli koji nose težinu povijesnih trauma
Isticanje simbola poput tri prsta u kontekstu pobjedničkih proslava u dijelu se medija nastoji prikazati kao bezazlen izraz slavlja ili tradicijski pozdrav. No, takvo tumačenje zanemaruje kontekst i način na koji se ti simboli doživljavaju u Hrvatskoj, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori.
Kako napominje Jurić, „tri prsta u zraku svih studenata i onih koji su ih podržavali također imaju najmanje dvostruku konotaciju. U Hrvatskoj, Kosovu, BiH i Crnoj Gori, to je znak agresivnog šovinizma pod kojima je palo mnogo glava u agresiji na te zemlje.“ Relativizirati takve geste u ime podrške navodnim nositeljima demokracije razotkriva duboka dvostruka mjerila u vrednovanju događaja u okruženju.
Muk domaće scene i pojam oikofobije
Posebno upada u oči šutnja hrvatske političke i medijske javnosti. Dok se svaka negativna pojava u vlastitom društvu detaljno i oštro analizira, na ksenofobne poruke pobjedničke strane gleda se kroz prste — osobito ako dolaze od aktera koji su unaprijed etiketirani kao nositelji promjena.
Tu dolazi do izražaja ključni problem koji Jurić detektira: „Oikofobni Hrvati imaju samo averziju prema svojim vrijednostima i povijesnim činjenicama.“ Dio javnog prostora pokazuje sklonost strogoj kritici vlastitog društva, dok istovremeno zanemaruje otvorene izljeve mržnje u okruženju, čime se stvara iskrivljena slika stvarnog stanja u regiji.
Ipak, kako zaključuje Jurić, „vrijeme sve izbaci na površinu, samo strpljenja“ — a zadatak novinarstva i analitike ostaje inzistiranje na činjenicama i dosljednosti, bez obzira na to o kome je riječ.
Josipović: Ustaška zmija više ne šapuće, danas sikće urličuće
