Vukovarski branitelj Dubravko Gvozdanović obratio se po 19.put s branika domovine, pišući o limgvinistima, narodnim tribunima i najpoznatijom hrvatskoj glumici čiji film će još desetljećima rušiti rekorde po gledanosti,a možda ga jednog dana uvrste u obaveznu lektiru u seksualnom odgoju mladeži, samo ne znamo što će reći Vlatka i Dalija na glavnog glumca koji nije iz njihove Hrvatske, bratske im Srbije već iz mrske im Hercegovine.
Od davnina postoji jedna stara izreka, neki kažu izvorno staro keltska no, tko će ga znati. Ona glasi nekako ovako: kad netko vješto barata riječima, onda može i crno predstaviti kao bijelo, a bijelo kao nijansu sive. U toj disciplini kod nas briljira jedan vrlo uspješan narodni poduzetnik. Čovjek lingvist, profesor jezika, ali i majstor dvostrukih standarda koji kroz medije, obično zabrinutog i tužnog izraza lica, uvijek uspijeva oblikovati narativ po mjeri vlastite politike.
Njegova je teza čista kao suza, popularni domoljubni pjevač, ne bi smio „zadati gabarite za razumijevanje hrvatske povijesti“! Jer, kvragu mu, kako bi jedan glazbenik smio pjevati o svojoj Domovini, o povijesnim događajima i domoljublju? Interpretacija tog narodnog poduzetnika je takva da se time „opasno romantizira povijest“ i stvara dogma koja prijeti njegovom političkom diskursu. I izvoru pozamašnog financiranja. Drugim riječima umjetnost, kod pjevača kojeg krasi ime američke kratke strojnice, mora imati granice. No, kad je riječ o pjevačici glumici onda takvih granica nema.
Ona može ne samo pjevati i glumiti, nego čak i u Briselu držati lekcije o ženskim pravima, govoriti o Gazi i Palestini, iznositi stavove o političkoj situaciji u Srbiji, kritizirati hrvatskog premijera, pa još na sve to i zaključiti da su mlade Europljanke građanke drugog reda. I to se ne smatra problematičnim. Dapače, kao što već znamo, takva se praksa u medijima u pravilu promiče kao progresivna, hrabra i emancipirana. Zaključno, domoljubni pjevač ne smije pjevati pjesme koje patriotski i romantično govore o povijesti njegove zemlje, ali pjevačica sa srednjom školom na pola puta smije držati izlaganja o medicini (o.a.pobačaj), geopolitici, pravima žena, pa čak se i miješati u političke odnose Srbije i Hrvatske.
Ona smije biti aktivistica, diplomatkinja i strateg, sve u jednom paketu, a da itko postavi pitanje o njenim kvalifikacijama.
Pa kako to? Zašto se u jednom slučaju traži kompetentnost odnosno znanstvena stručnost dok se u drugom aplaudira čistoj improvizaciji?
Ako jedan pjevač ne smije pjevati o povijesti jer nije kvalificiran, onda po istom ključu druga pjevačica ne bi smjela govoriti o zdravstvu, politici, a kamoli o geostrategiji!
U tom istom medijskom krugu imamo i našeg trenutačno životno ugroženog pisca. U svojoj interpretaciji života jedne od provokatorica, sad već otkazanog festivala, on Benkovac opisuje kao kraj koji je „etnički očišćen 1995. godine“. Nije izrijekom rekao Oluja, ali svatko tko zna čitati između redaka jasno shvaća na što cilja. Time on jasno i glasno, oslobodilačku akciju hrvatske vojske i policije stavlja u negativan, gotovo kriminalizirajući okvir. Pritom svjesno zaboravljajući 1991.godinu i početak provođenja etničkog čišćenja. Za njega taj period predstavlja „ravnu ploču“. Niti u ovom slučaju moralnim dušobrižnicima ne predstavlja problem kvalifikacija jer tko će o povijesti bolje doli kompetentni književnik poput njega.
No ono što je zanimljivo jest to što je našem narodnom poduzetniku odnosno lingvistu lakše tolerirati politički angažman onih koji njemu ili njegovim pajdašima odgovaraju, nego domoljublje onih koji mu smetaju. Isti standard vrijedi i za naše vrle benkovačke aktiviste , ups, sorry pa i pardon čak, političke umjetnike. Oni mogu govoriti i raspravljati o povijesti kroz svoje instalacije i performanse, iskrivljavati Domovinski rat, gurati ideološku agendu i zakamuflirati sve to u umjetnički izričaj. Tu drug lingvist ne vidi nikakav problem. Naprotiv, takva se subverzivna akcija potiče, traži i časti zvanjem poželjne umjetnosti. Kad jedan pjeva-prijetnja, kad druga trabunja-emancipacija, kad treći piše-istina!
Pa, slijedom toga pitam se, što točno nekoga čini kompetentnim da govori o povijesti, politici ili društvu?
Diploma, koja i kakva? Izborni legitimitet? Lijep, plastičan izgled? Fizička zapuštenost, možda? Ili tek jednostavno ideološka podobnost?
Jer ispada da Thompsonu treba zabraniti pjevanje o povijesti, dok primjerice Seve smije određivati političke prioritete Europske unije.
Na kraju, ostaje gorka ironija.
U zemlji u kojoj se Thompsonu brani pjevati o vlastitoj Domovini jer, eto, nije kvalificiran govoriti o povijesti, Seve postaje ekspertica za pobačaj, geopolitiku i međunarodne odnose, a ugroženi pisac i u slobodno vrijeme samozvani kroničar naše svakodnevice, hladan kao špricer Benkovac može nazivati etnički očišćenim krajem. Ova grupa na čelu s drugom lingvistom s medijskim pokroviteljima očito želi monopol nad poviješću, politikom i interpretacijom stvarnosti. Ali taj monopol može živjeti samo dok šutimo i puštamo da nam se pod krinkom umjetnosti i aktivizma servira ideološka propaganda. I zato ne mogu, a ne zapitati se: zašto je ljubav prema Domovini uvijek ratoborna prijetnja, a pljuvanje po njoj miroljubiva umjetnost i progres?
P.S. S obzirom na zabrane jesmo li sasvim sigurni tko su u stvari originalni “zabranitelji”?!