Nakon jučerašnjeg ispraćaja Ratka Mladića u Beogradu neke bi stvari konačno morale postati jasne ne samo Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego i cijeloj Europi.
Ne zato što je Ratko Mladić pokopan. Svaki čovjek ima pravo na grob i njegova obitelj pravo na žalovanje. Problem je nešto sasvim drugo. Problem nastaje kada se sprovod pravomoćno osuđenog ratnog zločinca pretvori u nacionalni događaj, kada se uz njegov lijes okupljaju tisuće ljudi, kada ga prate vojne počasti i kada opelo osobno predvodi patrijarh Srpske pravoslavne crkve. A upravo se to dogodilo.
Piše Berislav Mlinarević
Ratko Mladić nije umro kao čovjek protiv kojega su ostale samo političke optužbe njegovih neprijatelja. Umro je izdržavajući doživotnu kaznu nakon pravomoćne presude međunarodnog suda za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući teroriziranje stanovništva Sarajeva tijekom višegodišnje opsade.
U Srebrenici je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. To nije politička interpretacija Zagreba, Sarajeva ili Bruxellesa. To je genocid utvrđen presudama međunarodnih sudova.
I upravo je zato jučerašnja slika iz Beograda toliko porazna.
PORFIRIJE VIŠE NIJE MOGAO GOVORITI SAMO JEZIKOM „MIRA I POMIRENJA“
Godinama je Porfirije u Hrvatskoj gradio sasvim drukčiju javnu sliku. Bio je zagrebačko-ljubljanski mitropolit, čovjek dijaloga, susreta, ekumenizma i pomirenja.
U hrvatskom javnom prostoru često je predstavljao lice jedne moderne, otvorene Srpske pravoslavne crkve.
Ali postoje trenuci kada čovjeka ne određuje ono što govori u salonima nego mjesto na kojem odluči stajati kada dođe najteži trenutak.
Porfirije je jučer odlučio stajati pred lijesom Ratka Mladića.
I nije samo održao crkveni obred.
Govorio je o tome kako Mladićevo ime ostaje duboko utkano u pamćenje i molitve velikog dijela srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu osjeća „duboku zahvalnost“, jer ga vidi kao zapovjednika koji je branio slobodu, obranu i opstanak svoga naroda.
Tu prestaje svaka mogućnost skrivanja iza protokola.
Svećenik može moliti za svakog pokojnika. Kršćanstvo poznaje oprost i pokajanje.
Ali sasvim je drugo kada poglavar Crkve pred lijesom čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid govori o zahvalnosti naroda prema njemu.
Tu više ne govorimo samo o molitvi za mrtvoga.
Govorimo o poruci živima. A posebno mladima.
NAJSTRAŠNIJI PRIZOR NISU BILI SAMO STARI RATNICI – NEGO MLADI LJUDI
Tisuće ljudi došle su na ispraćaj. Dio okupljenih nosio je Mladićeve likove i obilježja.
I tu je možda najveći problem Srbije danas.
Ratko Mladić pripada generaciji rata koja biološki nestaje.
Ali mit o Ratku Mladiću očito ne nestaje s njom.
Ako mladi čovjek pred fotografijom osuđenog ratnog zločinca vidi heroja, ako mu politička elita ne kaže jasno što je taj čovjek učinio, a poglavar njegove Crkve govori o dubokoj zahvalnosti koju narod prema njemu osjeća, onda više ne govorimo samo o prošlosti.
Porfirije predvodi opelo Ratku Mladiću: Gdje su sada zagrebački ekumenski krugovi?
Tada govorimo o proizvodnji budućnosti.
I upravo je to ono što bi trebalo zabrinuti Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, ali prije svih samu Srbiju.
Jer narodu koji svoju djecu uči da su osuđeni ratni zločinci heroji ne oduzima se samo istina o prošlosti.
Oduzima mu se mogućnost drukčije budućnosti.
A GDJE JE U SVEMU TOME DRŽAVA SRBIJA?
Ni ovdje ne treba ništa izmišljati.
Mladićev sprovod pratili su vojni elementi i počasna jedinica, a među nazočnima bili su i predstavnici političkog i državnog života Srbije i Republike Srpske.
To postavlja vrlo jednostavno pitanje:
Kakvu poruku država kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji šalje kada pravomoćno osuđeni počinitelj genocida odlazi u grob okružen takvim počastima?
Još je važnije da Srbija pred međunarodnim pravom već ima vrlo ozbiljno povijesno breme. Međunarodni sud pravde nije utvrdio da je Srbija sama počinila genocid niti da je bila suučesnik u genocidu u Srebrenici — i to treba pošteno reći. Ali jest presudio da je Srbija prekršila obvezu sprječavanja genocida u Srebrenici te obvezu pune suradnje s Haškim sudom, uključujući neizručenje Ratka Mladića.
I postoji još jedna činjenica koju se desetljećima pokušava zamagliti.
Ratovi devedesetih nisu vođeni samo puškama lokalnih pobunjenika.
Dokazi izvedeni pred Haškim sudom dokumentirali su golemu vojnu, logističku i materijalnu pomoć koju su strukture bosanskih i hrvatskih Srba dobivale od JNA, a poslije od Vojske Jugoslavije.
Zato priču o ratovima devedesetih nije moguće svesti na nekakav spontani „građanski rat“ nekoliko zavađenih susjeda.
Iza njega su stajali ljudi, politika, novac, oružje, logistika i institucije.
VELIKA SRBIJA PROMIJENILA JE IME. PITANJE JE JE LI NESTALA IDEJA.
Nekada se govorilo o Velikoj Srbiji.
Danas se govori o „srpskom svetu“.
Nazivi se mogu mijenjati. Generacije političara mogu se mijenjati. Uniforme mogu završiti u muzejima.
Ali najvažnije pitanje ostaje:
Je li nestala ideja prema kojoj svi Srbi trebaju živjeti unutar jedinstvenog političkog, kulturnog i nacionalnog prostora kojim dominira Beograd?
Nakon jučerašnjih prizora teško je to pitanje jednostavno odbaciti kao hrvatsku ili bošnjačku paranoju.
Jer Hrvatska velikosrpsku politiku nije upoznavala po zagrebačkim salonima.
Upoznavala ju je u Vukovaru, Škabrnji i drugim razorenim mjestima.
Bosna i Hercegovina upoznala ju je kroz Sarajevo, logore, protjerivanja, masovne grobnice i konačno Srebrenicu.
Postoji stara izreka koju su generacije na ovim prostorima znale ponavljati o Srbima i nepovjerenju prema njima. Neću je prihvatiti kao istinu o cijelom jednom narodu.
Jer među Srbima je bilo ljudi koji su se Miloševiću, Mladiću, Karadžiću i nacionalizmu suprotstavili onda kada je to bilo mnogo opasnije nego danas. Bilo je novinara, intelektualaca, majki i običnih građana koji su zbog toga plaćali cijenu.
Njih bi bilo nepravedno staviti u isti koš.
Ali upravo zato od današnje Srbije treba tražiti nešto sasvim drugo:
da sama povuče crtu između Srbije i Ratka Mladića.
Da kaže mladima: ovo nije vaš junak.
Da kaže žrtvama: znamo što vam je učinjeno.
Da kaže susjedima: nikada više.
I da njezin patrijarh, ako već govori o pomirenju, prije „duboke zahvalnosti“ prema osuđenom zapovjedniku pronađe jednako snažne riječi za više od osam tisuća mrtvih Srebreničana.
Jer bez toga pomirenje ostaje samo riječ.
A jučerašnji Beograd pokazao je nešto mnogo ozbiljnije:
RATKO MLADIĆ JE POKOPAN. ALI IDEOLOGIJA KOJA GA JE STVORILA OČITO JOŠ NIJE.
I možda je upravo to najstrašnija poruka njegova posljednjeg ispraćaja.
