Priopćenje predsjednika stranke DOMiNO Marija Radića otvara duboka pitanja o smjeru hrvatske kulturne politike, vrijednosnom sustavu institucija koje upravljaju javnim novcem te odnosu prema temama iz Domovinskog rata. Središnja točka je oštar kontrast između odbijanja financiranja igranog filma „Vukovar” autora Jakova i Dominika Sedlara i odobravanja čak 950.000 eura za proizvodnju filma „Svadba 2” redatelja Igora Šeregija. Kako naglašava Radić, za film o Gradu heroju ishod je nula, ziro, ništa, dok se milijunski iznosi bez problema dodjeljuju regionalnim koprodukcijama, što pokazuje ozbiljan poremećaj u kulturnim prioritetima uoči 35. obljetnice pada grada.
Hrvatski glasnik u svojim tekstovima dosljedno upozorava upravo na ovu anomaliju unutar kulturne politike gdje se projekti od prvorazrednog nacionalnog i povijesnog značaja marginaliziraju ili svode na mrvice za razvoj scenarija, dok se golemi iznosi preusmjeravaju u projekte s upitnim ideološkim narativima. Radić jasno artikulira politički cilj DOMiNO-a kroz zahtjev za preuzimanjem odgovornosti za Ministarstvo kulture i medija, ističući da se ne radi o podjeli fotelja, već o nužnosti provođenja zaokreta kako bi se zaštitili nacionalni interesi i sačuvala istina o Domovinskom ratu.
Ideološki okviri i nametnuti narativi regionalnih koprodukcija
Tako Mario Radić u svom priopćenju izravno problematizira ideološku potku filma „Svadba” i njegova nastavka, u čijim se opisima spominje društveni narativ prema kojemu društvo dijeli isključivo briga za položaj u društvu zadojenom nacionalizmom, kako njihovim, tako i našim. Radić podsjeća na kontroverze koje je prvi film izazvao, uključujući recenzije u kojima je hrvatska obitelj prikazana kao primitivna i nacionalistička, dok je srpska obitelj portretirana kao društvena elita.
Kroz ovakve plasirane narative provlači se teza o simetriji krivnje, što izravno zadire u povijesnu istinu o obrambenom karakteru Domovinskog rata. Hrvatski glasnik je i ranije detektirao ovaj fenomen u hrvatskoj kinematografiji, kritizirajući tendenciju da se pod krinkom regionalnog pomirenja i komedije financiraju projekti koji relativiziraju povijesne činjenice i podilaze regionalnom tržištu na štetu vlastitih nacionalnih osjećaja.
Netransparentnost javnih natječaja i omerta unutar HAVC-a
Jedan od ključnih argumenata DOMiNO-a odnosi se na financijsku nelogičnost prema kojoj je potpora za nastavak filma „Svadba 2” veća od ukupnog proračuna prvog dijela. Radić postavlja pitanje omjera financiranja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, zahtijevajući od HAVC-a i Ministarstva kulture jasno obrazloženje kriterija prema kojima raspolažu javnim novcem.
Upravo ovdje priopćenje pogađa u samu srž problema o kojoj je Hrvatski glasnik opširno i dokumentirano pisao, a to je fenomen omerte, odnosno zakona šutnje unutar hrvatskih kulturnih krugova i samog HAVC-a. Radi se o zatvorenom, klijentelističkom sustavu u kojem se milijunska sredstva dodjeljuju uskom krugu povlaštenih autora i producentskih kuća, dok svaka kritika ili propitivanje tih odluka nailazi na zid šutnje. Netransparentnost pri raspodjeli javnog novca postala je pravilo, a javnost i neovisni mediji ostaju zakinuti za jasne odgovore.
Sustavno ignoriranje tema poput sudbine Jean-Michela Nicoliera ili vukovarske bolnice, uz istodobno obilno financiranje projekata koji relativiziraju stečevine moderne hrvatske države, potvrđuje tezu Hrvatskog glasnika da je u ovim institucijama potreban hitan i korjenit zaokret, jer nemušta šutnja koja prati ove odluke samo dodatno potkopava povjerenje građana u sustav koji bi trebao biti čuvar hrvatskog identiteta.
