U godini koja je doslovno “krcata” izborima svi smo očekivali kako će završetak pojedine kampanje značiti i završetak brutalnosti u komunikaciji, neovisno radilo se o nacionalnim ili stranačkim izborima. Kako naivno…
Neočekivani nastavak okrutnosti između Domovinskog pokreta i osobe Marija Radića, ne toliko njegove nove stranke, istovremeno i je i nije iznenađenje.
Broj članova DP-a svakodnevno se smanjuje, broj članova DOMiNA svakodnevno raste, a svaki pogled na istraživanja popularnosti političkih stranaka i političara, iz perspektive DP-a – mora biti jako bolan.
Tema za politička pripetavanja ima jako mnogo, osobito u relativno mladoj demokraciji kakvu živimo u Hrvatskoj.
Tim više iznenađuju niski, preniski udarci na Radića, koji refleksno utječu i na obitelj, na one bolne, nikada do kraja zacijeljene rane obitelji Radić, Vukovaraca koji su slobodu svih nas platili najvišom mogućom cijenom – životima najužih članova obitelji. Njihova tijela i dalje nedostaju, kao što nedostaje i primjerena sahrana u skladu s hrvatskom vjerom i tradicijom. Dok se taj krug ne zatvori mira među članovima obitelji neće biti, čuli smo to od mnogih obitelji koje još uvijek tragaju za nestalim članovima.
“Bio sam u zrakoplovnoj školi, kao i puno mojih kolega i prijatelja. Ako je to tako veliki krimen, neka osude sve koji su tada prešli u HV”, izjavio je Mario Radić u kolovozu 2024. za N1. “Naravno, 1991. bio sam u HV-u, bio sam dragovoljac Domovinskog rata i imam stotinu svjedoka. To je neupitno, i poslao sam i svoje potvrde, a pozvao sam svog kolegu (Penavu op.a.) da i on pošalje svoje”, rekao je Radić.
Ovo nije prvi puta da se Hrvatski glasnik, a i mnogi drugi mediji, bave ovom temom. Stoga se nameće pitanje: zašto gradonačelnik Vukovara, grada koji poznaje patnju i razaranje obitelji, a koji je navodno na Jaruju mirno trenirao veslanje sredinom ’90-tih dok su drugi životima plaćali našu slobodu, koristi baš ratni put Marija Radića kao temu koja bi hrvatske branitelje i glasače trebala odvratiti od njega i njegove stranke?
Je li u pitanju neznanje, politička nepismenost ili podcjenjivanje hrvatskih građana za koje smatra da, više od 30 godina nakon Domovinskog rata, svoj politički izbor temelje samo na jednoj jedinoj činjenici u životopisu osobe. Čak i ako je ta činjenica višestruko objašnjenja i potkrijepljena konkretnim dokazima. Zar doista misle da će to upaliti? Ili jednostavno, kao ljutiti i neartikulirani dječaci, od muke ponavljaju jednu te istu mantru, već mjesecima, očekujući drugačiji rezultat?
I zato smo odlučili ponoviti dva teksta o dvije obitelji, koja su već objavljena prije nekoliko mjeseci. Čitateljima Hrvatskog glasnika dajemo mogućnost izbora – sami odlučite tko ima pravo ostati aktivnim dionikom na hrvatskoj političkoj sceni, a tko mora biti tek puki poslušnik, priljepak velikim strankama, ako želi zadržati osobne benefite koje politika donosi. O utjecaju na smjer i politike u Hrvatskoj tu više nema govora.
Nakon što je Mario Radić zatražio od Ivana Penave da predoči svoj ratni put i ratni put svoga oca i nakon što je Ivan Penava izjavio da je njegov otac bio hrvatski branitelj, kontaktirali smo neke od branitelja Vukovara koji su nam odgovorili, zahtijevajući pri tom da ostanu anonimni, no njihova imena poznati su redakciji Hrvatskog glasnika.
Tako nam jedan od njih kaže:
Teško je to potvrditi, bila je konfuzna situacija, no koliko ja znam nitko ne spominje Antu Penava, koliko znam nije bio ni u zatočeništvu niti se je izvlačio kroz kukuruze, a možda se “kroz kukuruze izvukao još u proljeće”, pa sudjelovao u obrani Zagreba.
Dugi nam isto sarkastično govori:
Možda bi trebalo pitati one koji su postali branitelji Vukovara nakon tri godine od pada, kada se pojavilo nekoliko tisuća onih koje nitko nikada nije vidio u Vukovaru za vrijeme obrane, prije i nakon, ti vjerojatno ni ne znaju doći do Vukovara. Znate puno njih ima potvrdu da su branili Vukovar, evo dušu ću zgriješiti ako kažem da nije, moguće da je bio, ali trebate pitati i druge, možda Stipo Mlinarić i Fred Matić znaju.
Dakle oko ratnog puta Penavinog oca i dalje traje misterija i jedini način da se sazna istina je da točne podatke iznese sam on ili njegov sin Ivan Penava, ovako će to pitanje stalno stajati u zraku. Zar je teško reći datum od kada je bio branitelj i postrojbu u kojoj je bio. Hrvatski građani, pogotovo članovi i simpatizeri Domovinskog pokreta očekuju taj odgovor.
Piše Tanja Belobrajdić za Direktno.hr
Radovan Radić preživio opsadu Vukovara i živ dočekao slom obrane grada. Da je preživio zarobljavanje i strahote Veleprometa gdje mu se gubi posljednji trag, danas bi sa svojom obitelji – suprugom, djecom i unucima, proslavio svoj rođendan. Na žalost, njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani.
Radovan Radić, najstarije dijete Mare i Marka Radića, rodio se dana 3. ožujka 1948. godine u Vukovaru. Iako su ga prijatelji poznavali kao Ratka, njegovi najbliži od milja su ga zvali “Zeljo”. Osnovnu školu pohađao je u nekadašnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor, koja se nalazila na mjestu današnje Policijske stanice Vukovar. Srednju ugostiteljsku školu završio je u Osijeku, a nakon školovanja i odslužene ondašnje JNA u Nišu, radio je u brojnim vukovarskim ugostiteljskim lokalima – “Adica”, “Mornar”, u borovskom “Kolodvoru” itd., čime se svrstao u red poznatih gradskih konobara kojega su dobro poznavali različiti gosti i jako puno sugrađana.
Obitelj će se prisjetiti kako je volio automobile, posebno motore, te da je u to vrijeme i sam vozio crvenu Jawu. S dugogodišnjom djevojkom Ružicom koja se djevojački i sama prezivala Radić, a bila je to ljubav još iz srednje škole, oženio se 29. rujna 1969. godine. Ružica im sljedeće godine rađa sina Marija, 1974. kćer Marinu te 1980. i treće dijete, sina Marka koji je dobio ime po djedu, Ratkovom ocu. Na vukovarskoj Slaviji, nekoliko godina prije rata, Ratko i Ružica otvaraju vlastiti ugostiteljski lokal, a na obiteljskom salašu, petnaestak minuta pješice udaljenom od obiteljske kuće, grade sebi dom.
Ljubav prema Hrvatskoj
Članovi obitelji opisat će ga kao čovjeka koji je i prije Domovinskog rata rado isticao koliko voli Hrvatsku, te da je ostao u Vukovaru upravo iz toga razloga iako su imali i prilike i mogućnosti otići.
Dana 14. rujna 1991. godine, kada je započeo sveopći napad na cijeli grad, posebno jak i težak za četvrt Sajmište, Radovan Radić zatekao se na obiteljskom salašu gdje mu je bila supruga s djecom. Sutradan, ne znajući koliko je i gdje agresorska vojska prodrla, pješice se uputio prema obiteljskoj kući koja se nalazila neposredno uz položaj poznat kao Kugino groblje, ne sluteći kakva se strahota u ranim jutarnjim satima, tamo dogodila.
Četnici i JNA nadirali su nezaustavljivo, pa su se branitelji povlačili prvo prema Vuteksu, a potom prema vrhu Preradovićeve ulice. Budući da se sve odvijalo velikom brzinom, Radovanov brat Stjepan spustio se u podrum obiteljske kuće gdje su bili članovi njegove uže obitelji i njegova strina, njih ukupno šestoro. Jedan Stjepanov suborac je dojurio automobilom i pozvao Stjepana da ‘ne bude lud’ i ide s njim, ali Stjepan nije želio napustiti obitelj, budući da ih nije sve mogao povesti. Vrlo brzo, oko deset sati ujutro, obiteljska kuća Radićevih opkoljena je, a oni koji su se nalazili u tome trenutku u podrumu, pozvani su na predaju pod prijetnjom kako će u suprotnom u podrum biti bačena bomba.
“Nemojte, tu su mi djeca!”, povikao je Stjepan i prvi, s podignutim rukama krenuo iz podruma. Čim se pojavio na izlazu iz podruma, u trenutku kada je ponovio kako su mu djeca u podrumu te se okrenuo unatrag kako bi, najvjerojatnije pozvao svoje da izađu, začuo se rafal, kojim ga je, dojučerašnji susjed iz ulice, pogodivši ga u potiljak, ubio na mjestu. Budući da je stajao na posljednjoj stepenici, Stjepanovo tijelo skotrljalo se u podrum pred noge njegovoj supruzi, djeci i roditeljima.
Dobro se sjećam Ratka…
Supruga Radovanovog mlađeg brata Stjepana, Mirjana Radić, kroz suze je ispričala:
“Nemam riječi s kojima bih mogla to opisati. Vrijeme je stalo. Neka čudna tišina u kojoj ne čujete zvukove. Ništa. Kleknula sam pokraj njega, njegove zelene oči bile su širom otvorene, vidio mu se mozak rasut po zemlji, zvuči strašno i danas kada se to izgovori i gotovo je nezamislivo. Netko je vikao – ‘Pobijte ustaše!’, netko drugi je viknuo – ‘Nemojte Radiće, oni su dobri!’, netko se smijao, netko je vrištao, ja sam u mislima čula njegov glas kojim me je zvao: ‘Voljena’. Tako me je uvijek zvao – “moja voljena”. Poljubila sam ga, a poslije, puno poslije, vidjela sam kako na majici još uvijek imam komadiće njegovoga mozga…”
Ružica Radić, Radovanova supruga, s tugom se prisjetila: “Kada je granatiranje prestalo i kada se učinilo koliko toliko sigurno, Ratko je po svaku cijenu odlučio otići do roditeljske kuće provjeriti kakva je tamo situacija. Ponovo smo se sastali tek nakon nekoliko dana jer se nije mogao vratiti na salaš istim putem, taj je dio već bio pod nadzorom četnika i srpskih terorista. Nekako je kroz vrtove došao do naše linije obrane, a ja sam, budući da se nije vraćao kući, također s djecom, preko vrtova, uz prugu, došla do branitelja koji su nas sproveli do skloništa u jednoj kući na Slaviji, gdje nas je Ratko pronašao. Očajan, ispričao mi je o jezivom prizoru koji je zatekao u roditeljskom domu – kuća je bila zapaljena, u dvorištu je bilo krvi, a tijelo koje je pronašao bilo je spaljeno i neprepoznatljivo. Nije sa sigurnošću to mogao tvrditi, ali bio je uvjeren kako se radi o njegovom mlađem bratu Stjepanu, a vjerovao je i kako su ostali članovi njegove obitelji pobijeni, pa je bio potpuno slomljen. Rekao mi je i da je plakao i vikao, urlao da će se osvetiti i vjerujem kako je između ostaloga i to jedan od razloga zbog kojega ga nema. Čudo je da ga već tada nisu ubili, imao je sreće valjda da u tome trenutku nisu tamo očekivali nikoga od branitelja, bio im je ‘iza leđa’, pa je preko vrtova, između kuća, uspio doći do škole Stjepan Supanc, gdje je ostao na položaju do sloma obrane grada”.
Ivica Pančić, jedan od preživjelih branitelja čiji je položaj bio na Osnovnoj školi Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a koji je sa suborcima iz grada u okruženju izašao u proboju, o Radovanu je kazao: “Dobro se sjećam Ratka, pred sam kraj je bio i ranjen u nogu, bio je iznimno pozitivna osoba. Rekao bih – sjajan čovjek za podizanje atmosfere kada je bilo najteže i kada nam je upravo to trebalo. Bio je mitraljezac, zadužen za mitraljez koji smo imali na školi. Kada je bilo jasno kako je obrana grada slomljena, nije želio ići u proboj jer mu je obitelj bila u skloništu nedaleko od nas. Tada sam ga zamolio da ode javiti mome bratu koji je bio ranjen i nije mogao ići s nama u proboj, da je gotovo i da se pripremi na dolazak četnika. Obećao mi je kako će to napraviti prije negoli ode kod svojih i obećanje je izvršio. Moj brat je na sreću preživio i to mi je potvrdio. Da je Ratko ispunio ono što mi je obećao”.
Nakon ulaska četnika i JNA u grad, Ratko Radić i njegova obitelj, s drugim ljudima s kojima su se toga trenutka nalazili u skloništu, pod prijetnjom bacanja bombi u podrum istjerani su na ulicu, gdje je odmah počelo zlostavljanje i izdvajanje. Pješice su potjerani do parka preko puta Vatrogasnog doma, odakle su kamionima prevezeni do Veleprometa.
Ružica Radić će ispričati: “Prije negoli će nas istjerati iz podruma, željela sam Ratku previti ranjenu nogu, ali on je samo odmahnuo rukom, kao da je htio reći da za to nema više potrebe. Čim su nas u Veleprometu stjerali s kamiona, počelo je izdvajanje. Ratku je odmah prišao jedan čovjek, poznavala sam ga, Cvjetičanin se prezivao, uhvatio ga je za podlakticu i odveo. Nikada ga više nisam vidjela. Sutradan, dok sam s djecom stajala ispred jednog od hangara, prišao mi je također poznanik, Ljuban mu je bilo ime. Pitao me je što tu radim, a ja sam ga očajna zamolila da ode provjeriti što je s Ratkom. Mi smo ostali pokraj hangara, a on je otišao u zgradu. Nakon nekog vremena je izašao, ali nije mi prilazio, samo je tamo stajao. Kada su nam se pogledi susreli, samo je odmahnuo glavom lijevo-desno i otišao. Već tada sam bila uvjerena kako su Ratka odmah ubili”.
Obiteljska tragedija
Marko Radić i njegova supruga Mara, rođ. Lovrinčević, rodom iz Zagvozda (sela Radići i Lovrinčevići), u ratnome Vukovaru izgubili su dva sina. Prvo mlađeg Stjepana, a potom i starijeg, Radovana. Mara Lovrinčević u Drugom svjetskom ratu izgubila je dva brata, nijednom za grob nikada nisu saznali.
“Kada je majka rodila braću, imena im je odabrao naš stric Mato”, ispričala ja Mirjana Milanković, Radovanova i Stjepanova sestra, jedina preživjela od troje djece u obitelji Radić: “Pamteći obiteljske traume iz prošloga rata, stric je govorio –”Ako opet bude novoga rata, jedan će ostati, jednog će poštedjeti’. Nisu ni jednoga”.
Potom je tužno nastavila: “Odrastali smo skromno, tata je radio kao fizički radnik u luci, a majka je bila nezaposlena, ako se to može uopće tako reći, jer je radila naporno po cijeli dan. Hranili smo domaće životinje, radili na njivi i u vinogradu. Sami smo si proizvodili hranu, a višak se prodavao, kao i vino i rakija, koje smo pravili. Nismo bili gladni, pa opet, kako bih rekla, bili smo željni mnogočega. No naučili smo se boriti, raditi i stvarati i bili smo međusobno jako bliski, tako smo odgajani, da je obitelj osnova, početak i kraj svega, nešto neprocjenjivo”.
Mirjana je danas, uz fotografiju svoga brata, napisala: “Moj brat, moj sokol.
Sokole moj danas bi bila velika fešta u Vukovaru… Mučki ubijen u Veleprometu u Vukovaru u noći 18. 11. 1991. Ni groba nemamo.. Nitko nije odgovarao za njegovo ubojstvo… Trideset i dvije godina ništa. Točka”.
Posmrtni ostaci Radovana Radića, još uvijek nisu pronađeni kako bi dostojno bili pokopani. Kada je zarobljen i odveden na Velepromet gdje mu se gubi svaki trag, Radovan Radić, suprug, otac i sin, imao je 43 godine.
Radovane, nismo te zaboravili.
