Večerašnji spektakl u Bijeloj kući – sastanak Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom, kojem su prisustvovali europski čelnici i Volodimir Zelenski – nije bio obična diplomatska runda. Bilo je to kazalište, a glavni glumac, naravno, bio je Trump.
Njegovi saveznici ga žele prikazati kao čovjeka koji jednim potezom može zaustaviti krvoproliće u Ukrajini. Kritičari pak vide u njemu narcisa koji više uživa u kamerama nego u detaljima pregovora.
Trump je snažno ušao u diplomatsku arenu. Okupljanje svjetskih čelnika pod njegovim krovom objektivno je značajan pothvat. Smirivanje napetosti, nagovještaji sigurnosnih jamstava za Ukrajinu i njegovo inzistiranje na “potpunom mirovnom sporazumu” čine se ozbiljnim koracima.
Nema sumnje: na kratke staze, Trump je svima ponudio dah svježine – osjećaj da se rat možda može riješiti.
Ali, ispod te kulise kriju se stari obrasci. Njegov „hot-mic“ šapat Macronu – da Putin želi dogovor isključivo s njim – pokazuje koliko Trumpu nedostaje skromnosti. Diplomatija se pretvara u reality show, a mir u Ukrajini u pozornicu njegovog ega.
Štoviše, ideja o uklanjanju Krima ili članstva Ukrajine u NATO-u s dnevnog reda odražava politiku popuštanja Moskvi, a ne trajno rješenje. Europski čelnici i sam Zelenski jasno su dali do znanja da teritorijalni ustupci nisu opcija. Trump, međutim, uporno traži brzu pobjedu koju može sam sebi izvojevati.
Trump je i jedno i drugo: i onaj koji otvara prostor za razgovor i onaj koji sve radi kroz prizmu vlastite taštine. Njegov politički teatar možda donosi kratkoročne rezultate, ali bez stvarne posvećenosti i međunarodnog konsenzusa, teško da će ostaviti trajni mir iza sebe.
Na kraju, ključna dilema ostaje: radi li Trump za svijet – ili za svoj odraz u ogledalu?