Piše: Tugomir E.
Nakon velikih kontinentalnih izbora za Europski parlament postalo je posve jasno da su jako porasle takozvane radikalno desne odnosno antiimigrantske stranke. Teško je povući paralelu među 27 zemalja, ali u mnogima od njih je presudio stav stranaka o imigraciji. Ne i u Hrvatskoj, naravno, jer mi kasnimo za europskom maticom barem dvadeset, a možda i trideset godina.
Pa o čemu je riječ? Kako je moguće da je jedna tema koji je prije pola stoljeća bila nepostojeća, a prije dvadeset godina marginalna, odjednom postala središnjom temom, najvažnijom razdjelnicom među ideološkim blokovima?
Da se razumijemo: migracija je oduvijek bilo, nije to nikakav novi fenomen. Nisu li Hrvati migrirali – barem onaj dio koji je donio ime i dominantni jezik – u ranom Srednjem vijeku na naše današnje prostore obitavanja? Nisu li ratari iz Anadolije i Prednje Azije krenuli na Balkan i Europu prije desetak tisuća godina da bi donijeli ratarstvo u područja u kojima su obitavali lovci-skupljači? I nisu li Europljani masovno selili u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Južnu Afriku stotinama godina, uključujući i ogroman broj Hrvata? Pa zar mi nismo migrirali u najnovije vrijeme, poglavito u Njemačku, Švedsku, Švicarsku ili Irsku? Jesu li te migracije izazvale političke polarizacije na Zapadu? Ne baš. Pa što se to u međuvremenu promijenilo?
Nije se promijenio sadržaj, ali su se promijenile BROJKE.
Dakle, Europa je nakon Drugog svjetskog rata donijela odluku da neće ponoviti raniju pogrešku kada je odbila tisuće izbjeglica, uglavnom Židova, koji su onda završili na stratištima. Nova demokratska Europa je odlučila da će biti sigurno mjesto i utočište za sve one koji bježe od diktatura, fašizma, komunizma, vjerskih, političkih represija, etničkih čišćenja, izloženosti nasilju zbog svojih uvjerenja, religijske, nacionalne i druge pripadnosti. I to je funkcioniralo. Primljeni su milijuni izbjeglica koji su bježali iz Istočne Njemačke, SSSR-a, Jugoslavije, Francove Španjolske, Grčke pod pukovničkom huntom… Poslije su počeli dolaziti Iračani koji su bježali od Sadama, Iranci u strahu od Homeinija, razni Latinoamerikanci, Etiopljani, Somalci. Istovremeno su zapadnoeuropske zemlje primile milijune gastarbajtera, migrantskih radnika koji su naposljetku doveli i obitelji. Bivši kolonijalni gospodari primili su u svoje matične zemlje milijune ljudi iz bivših kolonija – svoje političke suradnike, pripadnike manjinskih zajednica i slične – i tako su formirane brojne imigrantske zajednice.
Plenković o Bartulici u ferrariju: To je valjda bila provokacija jer se osjećao napadnutim u kampanji
No u posljednjim godinama problem imigracije je eksplodirao i postao jednom od najvažnijih političkih tema. Deseci milijuna kreću prema Europi, a i slijepcima je jasno da ne dolaze zbog političke ugroženosti nego zato da bi kvantno unaprijedili svoj životni status i koristili brojne pogodnosti koje im pruža europski sustav azila. Imaju pravo na smještaj, školovanje djece, zdravstvenu zaštitu, mjesečnu novčanu naknadu. Ta prava daleko nadmašuju ono što bi u svojim zemljama mogli zaraditi nakon iscrpljujućeg rada. Njihova je logika jasna i tu im se nema što prigovoriti… Međutim, ono što nije jasno je kako funkcionira europska logika. Ako više od 99% imigranata dolazi zbog beneficija zašto onda europski porezni obveznici troše ogromne sume da bi ih izdržavali? I da stvar bude gora – mnogi imigranti besposličare, prave probleme, zbog njih dramatično rastu stope kriminaliteta. Tko normalan to može trpjeti?
I da odmah ponudimo odgovor – razlog je DOGMATIZAM. S vremenom su politiku maženja imigranata usvojile sve glavne političke struje u Europi – socijaldemokrati, liberali, demokršćani, zeleni, radikalna ljevica…. gotovo sve stranke takozvanog ustavnog luka. No nisu je usvojili nacionalisti, radikalna desnica i s njom povezane grupacije. Nevolja je u tome što su brojke imigranata neprestano rasle, a s njima i problemi – to je počelo živcirati sve veći broj građana. I to ne samo one desnih uvjerenja koji nisu bili sretni s ljudima koji drugačije izgledaju, čudno se oblače i ne znaju se pristojno ponašati.
Problem su osjetili i tradicionalni birači ljevice jer su imigranti umjesto njih dobili socijalne stanove, radili slabije plaćene poslove i snižavali cijenu rada. Brojke su doista eksplodirale jer danas u mnogim većim gradovima – od Londona, Pariza, Amsterdama do Los Angelesa i mnogih drugih više od 30% stanovništva čine ljudi koji uopće nisu rođeni u tim zemljama. A milijuni i dalje nadiru te je posve blizu situacija u kojoj će imigranti svojim brojem nadmašiti domicilno stanovništvo.
Europa, Sjeverna Amerika, istočna Azija imaju vrlo nisku stopu fertiliteta dok s druge strane Afrika i dobar dio Srednjeg Istoka vrlo visoku. Primjerice, Niger koji je u trenutku neovisnosti od Francuske 1960. imao oko milijun i pol stanovnika – manje od Slovenije – sada ima 25 milijuna, dakle više od bivše Jugoslavije. Dakle, u ovoj sličici u ciglih šezdesetak godina se stanovništvo zamišljene Slovenije proširilo na cijelu Jugoslaviju koja je 1960. bila bez ijednog stanovnika.
I da bude jasno – problem migracija ne rješava se utvrđivanjem granice ili slanjem vojske na nju. Kako nema ilegalnih imigranata u Bjelorusiji ili nekoj drugoj diktaturi? Pa zato što bi ilegalni prelazak tamošnje granice bio nevjerojatno glupa ideja. Oni koji bi to učinili završili bi u logoru ili kao “dragovoljci” u ruskoj vojsci. I EU može toliko promijeniti svoju politiku spram migranata da se svi policajci mogu slobodno povući s granice i da nikome na padne na pamet da ilegalno uđe. Naprosto treba ukinuti sve beneficije i kazneno kažnjavati sve ilegalne prelaske. Ništa blizu metodama ubojice Lukašenka, ali opet uvjerljivo.
Naravno, zemlje iz kojih dolaze mnogi imigranti nisu bez problema, dapače neke su države užasne. Eritreja, recimo, ima jednu od najodvratnijih diktatura, usporedivu sa sjevernokorejskom. Tamo vojni rok nema ograničenja (iako Eritreja nije u ratu), pa muškarci u vojsci provode po desetak pa i više godina. A budući se u vojsci ne trpi neposlušnost, pogotovu ne u eritrejskoj, tamošnji je vojni rok efektivno ropstvo.
U Ugandi je pak homoseksualnost zločin kao i u mnogim drugim zemljama. U Pakistanu nije lako biti kršćanin, hindus ili ateist, u Nigeriji postoji bezbroj oblika diskriminacije, u Iranu ćete stradati ako ne nosite maramu (žene naravno). Dakle, kada bismo zbrojili sve moguće opasnosti onda bi barem tri milijarde ljudi imalo pune kvalifikacije za status azilanata u zemljama Europske unije koja, da spomenemo, ima tek nešto više od 400 milijuna stanovnika.
I što je onda Europa, panaceja? Lijek za sve, utočište svih nevoljnika? Zar nije bolje probleme rješavati ne bježanijom u Europu nego konfrontiranjem u vlastitim zemljama? Borbom protiv diktatura, represije, diskriminacije, siromaštva? Tako to rade Ukrajinci, recimo. To bi htjeli i Iranci, ali islamofašistički režim u Teheranu ih ubija nemilice.
Postavlja se pitanje: ako više ne možemo primati migrante možemo li pomoći na drugi način? Humanitarno, ekonomski – pa to se već radi i nije osobito uspješno. Problem treba riješiti u korijenu, eliminirajući zlikovačke režime. Treba pomoći sve demonstracije, demokratske opozicije, ustanke. Pa i bombardiranjem. Kada bi pali razbojnički režimi u Havani, Teheranu, Asmari, Damasku ili Rangunu jako bi pao broj izbjeglica i azilanata, a bitno bi se popravio optimizam širom svijeta. Širenje optimizma bombardiranjem? Naravno, pod uvjetom da je precizno i da se novooslobođenim zemljama nastavi pomagati.