Velimir Bujanec, urednik i voditelj talk showa Bujica pokrenuo je novi Bujicu sinoć 10. travnja iz Vukovara, točnije s Vukovarskog simbola otpora, Vukovarskog vodotornja. Prvi su mu gosti bili brat vukovarskog heroja Jean-Michela Nicoliera – Paul Nicolier te profesor i diplomat Tomislav Sunić kao prevoditelj.
Velimir Bujanec počeo je emisiju riječima:
Znam da ovo možda dugo vremena niste čuli, ali možda se netko zaželio i ove emisije, kao što sam se ja zaželio biti ispred kamera. Vjerujem da ste svi čuli našu novu špicu, vizuale i glazbu. Bit će toga još, i to u kontekstu vrlih i sjajnih iznenađenja.
U svakom slučaju, drago mi je da vam se javljam iz najljepšeg mogućeg studija, odnosno najljepšeg zamislivog studija, a to je onaj na Vukovarskom vodotornju, na prvome katu obnovljenog simbola hrvatskog otpora i konačne pobjede. Svi ste, ili barem većina vas, razmišljali o tome i pitali putem društvenih mreža hoće li emisija biti u novom studiju. Bit će, ali veličina i ljepota novog studija, kao i poruka koja je doduše slična poruci koju i danas šaljemo u domovinu i diljem svijeta, ni izbliza nije dostojna veličine ovoga mjesta.
Zbog toga smo povratak nove Bujice pred kamere, slobodni i sretni, bez cenzure, odlučili realizirati iz Vukovara, iz simbola otpora, pobjede, zajedništva i pomirbe svih Hrvata. Jer kao što je Slavonija branila Dalmaciju, tako je i Dalmacija branila Slavoniju, a ja kao slavonski Vukovarac mogu na početku večeras zahvaliti Televiziji Dalmacija, njihovom vodstvu, uredničkom i vlasničkom, na tome što su prepoznali potencijal moje male, skromne emisije.
Neću se na današnji dan obazirati ni na koga tko je zapravo učinio mene boljim čovjekom i sretnim novinarom time što je prekinuo suradnju sa mnom.
Pobjeda svih vas, drage gledateljice i gledatelji u domovini i diljem svijeta, jest u tome što sada imate još sjajniju emisiju, a to vam jamči naše tehničko vodstvo, naši ljudi, mladi i pametni tim. Ja sam samo djelić jednog pobjedničkog novinarskog mehanizma u trenucima kada Hrvatska, koja je pobijedila okupaciju 1995. u Oluji, nažalost nije bila pobjednica i u Vukovaru, pa je ovdje provedena tzv. mirna reintegracija.
Danas je Hrvatska, pobjednik u ratu, nažalost poražena u medijskom smislu, a medijskim dragovoljcima koji su omogućili da Bujica ide dalje – mislim na one iz Dalmacije, a večeras i na ljude iz Slavonije – hvala. To je sve što mogu reći. Naša pobjeda i uspjeh ujedno su poraz onih koji su se radovali da nas neće biti; čak ni svoje veselje nisu znali sakriti.
Zahvaljujem supruzi na potpori u teškim profesionalnim danima mog života, njezinim roditeljima, mojim roditeljima, prijateljima – a sada barem znam tko mi je prijatelj – i medijskim profesionalcima iz jedine televizije koja je bila dovoljno hrabra da emitira Bujicu, Televizije Dalmacija.
Sramota je hrvatske države, nakon toliko vremena i toliko žrtava, da u jednoj demokraciji nemamo prostora za jednu takvu emisiju i za demokratske televizije koje bi je emitirale. Po tome smo slični u Europi nikome, a u svijetu tek rijetkima.
Krenimo sada kako i treba:
Zašto 10. travnja? Zato što su na današnji dan 1992. godine ljudi koji su iz ovoga grada i s ovoga mjesta išli braniti hrvatski Kupres ostavili svoje živote na Kupresu. Tamo je bio i sin heroja obrane Vukovara, Blage Zadre.
Kad dođeš u Vukovar, cijeli svijet, pa i naši francuski prijatelji, pitaju: „Čiji si sin?“ – Jean-Michel Nicolier.
Više u videu
