Zoran Milanović nikada nije sudjelovao u Domovinskom ratu, nije se odazvao na mobilizacijski poziv kad je Hrvatska bila napadnuta, a danas, trideset godina kasnije, odbija ustati na pjesmu koja slavi tu pobjedu. Poveznica između njegova izostanka 1991. i ponašanja 2025. nije slučajna. Riječ je o kontinuitetu odnosa prema simbolima hrvatske borbe za slobodu, od fizičkog izbjegavanja obrane zemlje do simboličkog ignoriranja njezine pobjede.
Jedini zapovjednik vojske koji nije stao u njezinu obranu
U suvremenoj europskoj povijesti teško je pronaći sličan slučaj: Vrhovni zapovjednik oružanih snaga jedne države koji se u vrijeme rata nije odazvao mobilizacijskom pozivu. Ipak, to je slučaj s aktualnim predsjednikom Republike Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata Zoran Milanović nije sudjelovao u obrani domovine, iako su pozivi na mobilizaciju bili upućeni diljem zemlje. Bio je vojno sposoban, ali nije pristupio obrani.
Za mnoge građane i branitelje, to nije tek osobna odluka – to je ratno dezerterstvo.
Foto Ured predsjednika
Titov gardist koji ne podnosi domoljubne pjesme
U mladosti, Milanović je bio pripadnik JNA – konkretno elitne Titove garde – te član Saveza komunista. I dok su drugi iz tih redova kasnije jasno prepoznali vrijeme i stranu povijesti, on se nikada nije iskreno distancirao od ideološkog nasljeđa prošlog režima. Njegov neprijateljski odnos prema domoljubnim pjesmama i simbolima hrvatske borbe dodatno je potvrđen na nedavnom vojnom mimohodu u Zagrebu, održanom u čast 30. obljetnice operacije Oluja. Na kraju svečanosti, kada se začula pjesma Ako ne znaš što je bilo Marka Perkovića Thompsona – stihovi koji evociraju pobjedu, žrtvu i sjećanje – Milanović nije ustao, nije pljeskao, nije zapjevao. Umjesto toga, napustio je pozornicu. Bio je to čin jasan kao i njegov izostanak 1991.
Politički izbor ili duboko uvjerenje?
Netko će reći da je riječ o osobnom stavu, netko o političkom signalu, ali stvarnost je ozbiljnija. Predsjednik Republike – osoba koja danas zapovijeda vojskom – nikada nije bio dio njezine obrane, i očito nije ni emocionalno ni vrijednosno povezan s onim što ta vojska predstavlja. Za razliku od tisuća ljudi koji su bez uvjeta odgovorili kad je bilo najteže, Milanović tada nije. A danas, kad je vrijeme obilježavanja i zajedništva, bira isti put – povlačenje.
Hrvatska zaslužuje predsjednika koji razumije što znači stati pod zastavu kad je najteže. Zoran Milanović to nikada nije učinio. Ratno dezerterstvo iz 1991. danas se nastavlja kao simboličko dezerterstvo pred istinom o hrvatskoj pobjedi. Napustiti pozornicu kada svira pjesma o onima koji su ginuli – to nije politička poza. To je karakter. To je predsjednik s karakterom.