Vukovarski branitelj Dragutin Guzovski nakon sloma obrane Vukovara odveden je u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje je bio do 22. svibnja 1992., kada je razmijenjen kod Lipovca, i već godinama pokušava utjerati pravdu i prisiliti srbijansko pravosuđe da ga obešteti i kazni krivce.
Točno 126 dana proveo sam u samici u kojoj vrata nisu otvarali često, ali i kada jesu poželio si da nisu, priča branitelj s vukovarske Mitnice, koji i danas pokraj kralježnice nosi geler, a iz zatočeništva je izašao s nizom prijeloma koji utječu sve lošije na njegovo zdravlje.
Sve im mogu oprostiti, ali ne i iživljavanje nad zatočenicima
Nakon što je uvidio da od države nema koristi, odlučio je Republiku Srbiju tužiti privatnom građanskom tužbom. “Trpio sam i čekao koliko sam mogao i onda sam u srpnju 2018. godine odlučio da nakon 26 godina ipak netko mora odgovarati za zločine nada mnom”, kaže,
“Poslije su mi se počeli pridruživati logoraši iz cijele Hrvatske pa smo skupili tužbe nas 44 i predali ih putem odvjetnika u Beograd”, navodi Guzovski dodajući kako je bilo teško pronaći odvjetnika u Srbiji koji je bio spreman ići protiv vlastite države, ali je uspio pa su već 2018. godine počela pojedinačna ročišta.
“Dakako, srbijansko vojno tužilaštvo sve naše navode negira i tretira nas kao drumske razbojnike koji su rušili ustavni poredak Jugoslavije. No, od 8. listopada 1991. godine, kada se Hrvatska u potpunosti razdružila od Jugoslavije, mi smo bili pripadnici Hrvatske vojske i od tada nas je sigurno trebalo tretirati kao ratne zarobljenike”.
Zarobljen je 18. studenog 1991. na području vukovarske Mitnice prema sporazumu koji su postigli zapovjedništvo obrane Mitnice i bivša JNA. Uvjet je bio da se branitelji predaju, a civili će biti provedeni do granice i isporučeni u slobodni dio Hrvatske.
U Sremskoj Mitrovici bilo je zatočeno oko 5000 osoba, među kojima i oni koji su bježali od mobilizacije u Srbiji. Prvi dan po dolasku protekao je u tišini, a onda su počela saslušanja s kojih su se ljudi vraćali polomljeni, kaže.
“Došao je red i na mene i prošao sam kako sam prošao. Sve im mogu oprostiti, ali ne i iživljavanje nad zatočenicima, od kojih je više od 300 podleglo torturama u logorima. Jednostavno nisam mogao dopustiti da sve to prođe nekažnjeno”, govori ogorčeno dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Vukovarsko-srijemske županije.
Na pitanje zna li zašto država nije reagirala na uporno traženje Društva logoraša da se s državne razine zatraži odgovornost Srbije za sve što se događalo u logorima na području Srbije i okupiranim dijelu hrvatskog Podunavlja, odgovara kako je to i njemu enigma.
“Ne znam što se događalo, ali sada smo zadovoljni jer jer Vlada na kraju stala iza nas, a Ministarstvo hrvatskih branitelja preuzelo sve naše tužbene zahtjeve i u ime nas vodi cijeli postupak. Uspjeli smo isposlovati da naši ljudi ne moraju ići na vještačenja u Beograd, nego iz Beograda dolaze vještaci ovamo. Upravo smo završili s medicinskim vještačenjima za sve 44 osobe i te tužbe su u završnom postupku”, potvrđuje Guzovski.
Srbija nudi sramotno male odštete
Kaže i kako je 88 posto tih tužbi predano na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu jer Srbija, ako i prizna osnovanost njihovih tužbi nudi sramotno male odštete, na koje ne mogu pristati.
“Dvojica logoraša dobila su presude iz Srbije s dodijeljenom odštetom od 5000 eura. Mi jednostavno ne možemo na to pristati, inzistiramo da minimalni iznos može biti 100 eura po danu provedenom u logoru”.
S obzirom da su se prve 44 tužbe odnosile na nezakonitost lišavanja slobode i deportaciju u stranu državu, Guzovski razmišlja o pokretanju novih tužbi protiv Srbije, koje bi se odnosile za nanošenje teških duševnih i tjelesnih boli i povreda tijekom zatočeništva.
U pravnoj bitki koju bivši logoraši vode sa srbijanskim pravosuđem veliki je problem to što Srbija njihove tužbe ne tretira po kaznenom zakonu.
“Tražimo da se zločini nad nama tretiraju kao kaznena djela jer presuda iz Haaga, gdje je Hrvatska tužila Srbiju za genocid, glasi da postoje tragovi genocida uz počinjenje teških kaznenih dijela pa se taksativno navode mjesta počinjenja tih dijela, a na prvom mjestu navodi se Vukovar”.
Upozorava kako je vrlo bitno da se ti postupci tretiraju kao kazneni jer tada nema zastare i ako tužitelj umre, njegova obitelj može nastaviti postupak.
Njegov se slučaj već tri godine nalazi na Ustavnom sudu Republike Srbije iako je, tvrdi, njegova tužba kvalitetno pripremljena.
“Imam čak i potvrdu iz logora u Sremskoj Mitrovici da mi se u korist Jugoslavije oduzima zlatna ogrlica s raspetim Isusom, vjenčana burma i zlatni sat koji sam dobio od predsjednika Izvršnog vijeća općine Subotice zbog zasluga u sportu. Na dnu potvrde ima veliki pečat na kojem piše ‘Komanda 33. logora ratnih zarobljenika Sremska Mitrovica, komandant major Zoran Ranđelović'”.
U ladicama čeka više od 650 tužbi
Ako Europski sud za ljudska prava presudi u korist logoraša, ići će dalje jer te 44 tužbe nisu jedine. U ladicama je više od 650 tužbi logoraša koje su pripremljene za predaju sudu, dodaje dok pokazuje prema obližnjem ormaru sa spisima.
“Koliko sam optimist toliko i nisam jer vlasti u Srbiji nikako ne možeš pročitati, ali ako sam sve ove godine mogao izdržati vjerujem da ću dočekati satisfakciju za sve što su mi napravili iako, iskreno govoreći, nema tih novaca i priznanja koje mogu poništiti svu psihičku i fizičku bol kojom sam bio i još uvijek sam izložen”.
Kome Hrvati vjeruju, DORH-u ili EPPO, koga su izdali lopovi, narod, državu ili šefa
A zašto sam stradao, pita se pomalo rezignirano taj vukovarski branitelj, smo zato što sam branio svoje, htio zaštiti svoj dom i obitelj, kao i ostali suborci. “Zar je to zločin? Za njih očito jest iako sam siguran da netko napadne njih i njihov dom i obitelj i oni bi isto postupili”, poručuje.
Po službenim evidencijama, kroz srpske logore prošlo je više od 7000 hrvatskih branitelja i civila. Riječ je o onima koji su zavedeni u popisima Međunarodnog Crvenog križa te im je priznato zatočeništvo.
Zašutješe topovi, ali potekoše rijeke krvi
Međutim, u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora smatraju kako se pravo na odštetu treba priznati svima koji su prošli bilo koji oblik zatočeništva, primjerice i onima koji su bili u prisilnom ropstvu na okupiranim područjima. Kroz sve vrste zatočeništva prošlo je više od 30.000 branitelja i civila.
Piše: Željko Draženović-Hina
