Smrt Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru otvorila je niz ozbiljnih pitanja o postupanju bolničkog osoblja, odgovornosti odgovornih osoba i okolnostima zbog kojih odmah nakon smrti nije provedena obdukcija.
Posebno zabrinjava činjenica da se uža obitelj preminulog nije protivila obdukciji, a okolnosti smrti, uključujući primjenu mjera prisile i vidljive ozljede na tijelu, zahtijevale su temeljito utvrđivanje uzroka smrti. Kako je onda moguće da je slučaj u početku prikazan kao prirodna smrt, a da su stvarne okolnosti događaja naknadno utvrđivane tek nakon uključivanja državnog odvjetništva?
Smrt je evidentirana kao posljedica zatajenja srca
Prema navodima vezanim uz ovaj slučaj, neposredno nakon smrti u bolničkoj dokumentaciji kao uzrok smrti navedeno je zatajenje srca, odnosno prirodna smrt. Takva početna kvalifikacija događaja posebno je važna jer se time slučaj nije odmah tretirao kao moguća nasilna ili neprirodna smrt, iako su okolnosti koje su prethodile smrti zahtijevale dodatnu provjeru. Članovima obitelji, koji su nakon smrti uočili hematome i tragove krvi na tijelu, objašnjeno je da su ozljede nastale tijekom reanimacije i intubacije.
Obitelj je tako dobila objašnjenje koje je dolazilo od medicinskog osoblja, ali se postavlja pitanje je li ono odgovaralo stvarnim okolnostima i zašto se nije odmah pristupilo neovisnom utvrđivanju uzroka smrti.
Zašto nije odmah pokrenut postupak obdukcije?
Prema dostupnim navodima, tijekom fiksiranja Kristiana Josipa Periša i primjene sile u bolničkoj sobi bili su prisutni i članovi medicinskog osoblja, uključujući liječnike. Upravo je zato potrebno utvrditi tko je bio upoznat s načinom postupanja prema pacijentu, tko je evidentirao događaj i tko je odlučio da se smrt tretira kao posljedica prirodnog uzroka.
Ako su postojale ozljede nastale prije smrti, a okolnosti upućivale na mogućnost nasilnog postupanja, bilo je nužno bez odgađanja obavijestiti nadležne institucije i osigurati neovisno utvrđivanje uzroka smrti. Umjesto toga, obitelj je ostala suočena s bolničkim objašnjenjem, dok su ključna pitanja o postupanju prema preminulom ostala otvorena.
Što propisuje Zakon o zdravstvenoj zaštiti?
Zakon o zdravstvenoj zaštiti jasno uređuje obvezu provođenja obdukcije.
Članak 235. propisuje da se obdukcija provodi radi utvrđivanja uzroka smrti. Među slučajevima u kojima se obdukcija provodi navodi se i smrt osobe u zdravstvenoj ustanovi, kao i slučaj kada postoji sumnja da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je povezana s njegovim izvršenjem.
Članak 236. propisuje mogućnost da ravnatelj, na zahtjev uže obitelji i u dogovoru s rukovoditeljem ustrojstvene jedinice i patologom, odluči da se obdukcija ne provede.
Međutim, zakon izričito propisuje i situacije u kojima je obdukcija obvezna, bez obzira na tu mogućnost. To se, među ostalim, odnosi na neprirodnu smrt ili smrt nepoznatog uzroka. Upravo zato u slučaju Kristiana Josipa Periša treba odgovoriti na nekoliko ključnih pitanja: tko je utvrdio uzrok smrti, na temelju čega je smrt evidentirana kao prirodna, je li postojala odluka o neprovođenju obdukcije i tko ju je donio?
Državno odvjetništvo naknadno je preuzelo postupak
Tek nakon uključivanja pravnih zastupnika obitelji i naknadnog pregleda snimki bolničkog videonadzora, slučaj je dobio drukčiji institucionalni tretman. Postupak je preuzelo Županijsko državno odvjetništvo, po čijem je nalogu provedena sudskomedicinska obdukcija na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. Prema dostavljenim informacijama o nalazu, obdukcijom su utvrđeni slomljena rebra i podljevi na vratu. Takvi nalazi otvaraju ozbiljna pitanja o tome kako su ozljede nastale, u kojem trenutku i jesu li povezane s postupanjem bolničkog osoblja prema pacijentu.
Tko će odgovarati za propuste?
Slučaj Kristiana Josipa Periša nije samo pitanje okolnosti jedne smrti u psihijatrijskoj ustanovi. To je i pitanje odgovornosti zdravstvenog osoblja, uprave bolnice i svih onih koji su bili dužni postupati u skladu sa zakonom. Ako je smrt od početka evidentirana kao prirodna, unatoč okolnostima koje su upućivale na mogućnost nasilnog postupanja, javnost ima pravo znati tko je donio takvu odluku i na temelju kojih činjenica.
Jednako je važno utvrditi zašto obitelj nije odmah dobila potpune informacije, tko je bio odgovoran za obavještavanje nadležnih institucija i zbog čega je do neovisne sudskomedicinske obdukcije došlo tek nakon intervencije državnog odvjetništva.
Obdukcija ne smije ovisiti o tome kako je bolnica odlučila administrativno evidentirati smrt. Kada okolnosti upućuju na mogućnost neprirodne smrti, istina se mora utvrditi neovisno, bez odgađanja i bez prostora za prikrivanje odgovornosti.
Sada je na nadležnim institucijama da utvrde tko je što znao, tko je što poduzeo i je li bilo propusta ili svjesnog zaobilaženja zakonskih obveza.
