719 
Piše: Domagoj Franić, vojni analitičar
Nije prošlo ni pet dana od oslobađanja Alepa, kada su sirijski pobunjenici oslobodili peti najveći grad u Siriji – Hamu, koji nikada nije bio pod njihovom kontrolom.
Za razliku od Alepa, neće se to moći pripisati hrabrosti jednih i panici drugih: jedni su izveli klasičnu operaciju uzimanja grada „u klješta“, dok su drugi, pretrpjevši velike gubitke (što je Assadov režim službeno priznao), povukao se kako ne bi pao u potpuno okruženje.
Nedvojbeno, sljedeći smjer je Homs, a njegova daljnja sudbina odredit će sudbinu zemlje. Jer samo od Homsa jedina preostala autocesta režima vodi do obalnih alavitskih pokrajina Tartusa i Latakije.
Zauzimanje Homsa od strane pobunjenika biti će kraj “šijitskog iransko-mediteranskog koridora”. Bez koridora, libanonskom Hezbollahu će doći kraj, a iranska kontrola nad Irakom i Assadovim preostalim fragmentom Sirije postat će apsolutno besmislena jer će se koridor pretvoriti u “slijepu ulicu”.
U sadašnjoj situaciji glavni profiter je, naravno, Turska – Erdogan. Osim mogućnosti da ispuni predizborna obećanja, ima mogućnost izravnog pritiska na Iran i rusku Federaciju te neizravno na SAD i Izrael. Pregovaranje s pozicije snage uvijek funkcionira.
Sjedinjene Države gotovo potpuno su se povukle iz sirijskog problema, Izrael pozorno promatra i još nije direktno intervenirao.
Assadov režim će se službeno obratiti Iranu za pomoć. Ali iranska vojska – glomazna, s pretpotopnom tehnologijom i sa starim letjelicama, nikada nije bila borbeno spremna sila
Iran – teoretski – može poslati IRGC i njemu pridružene dragovoljačke strukture u Siriju. Ali, pogledajmo kartu: može ih poslati samo kroz iračke i sirijske pustinje, preko Palmire do Homsa i Damaska, a s obzirom na pravilo “za 1 zaraćenu stranu – 7 dobavljača”, logistika takve kampanje bit će previsoka.
Štoviše, IRGC i sve njegove strukture službeno su teroristi prema zakonima Sjedinjenih Država i Izraela, a ogromne kolone koje gmižu pustinjom, u kojoj se nema gdje sakriti, najukusniji su plijen za pilote.
U Iranu svi to jako dobro razumiju i vjerojatno će postaviti pitanja: a) isplati li se držati gubitnika Assada i “arhistratega” koji se za njega brine? b) ne bi li bilo lakše ljubazno dogovoriti koridor s Turskom dok Homs još nije u rukama pobunjenika?
Rusija se ponaša suzdržano, ne računajući rijetka bombardiranja bolnica u Idlibu i lupanje po civilima u Alepu.
O ogromnim gubicima imidža ruske Federacije, koja je od Asada stvorila gotovo “drugog Kadirova”, Z-media sada viču najglasnije od ikoga i tu se nema što dodati. Realno pitanje: što će biti s ruskim bazama u Tartusu i Khmeimimu ako se oslobodi Homs i presječe “šijitski koridor”?
Naravno, ruskoj Federaciji su baze potrebne kao jedina točka mornarice u ovom moru i kao transportno čvorište prema Africi za njezine tamošnje avanture i paradiranje Sredozemljem.
Jer Crno more su praktično izgubili, u Novorosijsku ne spavaju mirno u ratnoj luci, Bospor kontrolira Turska, Baltičko more je upitno za rusku mornaricu. Ukratko, nikada do sada Rusija nije bila u nezavidnijoj situaciji.
Što se događa s afričkim državama?
U jednoj od objava o Siriji, upitao me prijatelj Vito:”Domagoj, što Francuska poduzima da iskoristi trenutno stanje i izbaci Wagner iz afričkih drzava ???”
Stari veteran uvijek ima pametno pitanje, bravo. Dok je rusija u “afričkim” problemima treba iskoristiti situaciju…. Iako to u ovom slučaju nije jednostavno i nije izvedivo. Pokušat ću to u kratkim crtama pojasniti.
Dublja analiza francuskog i Wagnerovog utjecaja u Africi otkrila bi višeslojne interese, strategije i posljedice za mnoge afričke zemlje.
Afrikanci sve više doživljavaju Francusku kao neokolonijalnog aktera. To je potaknuto korupcijom lokalnih vlada povezanih s Francuskom i percepcijom da Francuska iskorištava resurse bez koristi za lokalno stanovništvo.
Demonstracije protiv Francuske, poput onih u Maliju i Burkini Fasso, dodatno slabe njezin utjecaj i očito je da ih je potaknula rusija direktno ciljajući na gore navedene odnose u pokušaju “preuzimanja” vlasti.
Dok se Francuska oslanja na povijesne, političke i ekonomske veze s bivšim kolonijama i održava vojne baze koje ima u Džibutiju, Senegalu, Gabonu, i Čadu, koristi franak kao zajedničku valutu mnogih zapadnoafričkih zemalja, dotle rusija kroz plaćeničke formacije poput Wagnera radi ulazak u afričke zemlje bez formalnih diplomatskih ili vojnih ograničenja.
Wagner i rusija osiguravaju lidere u zamjenu za resurse kao zlato, dijamante, naftu. Vrlo ciljano provode dezinformacijske kampanje koje diskreditiraju Zapad, posebno Francusku.
Vrše obuku lokalnih snaga i izravno sudjeluju u sukobima i pomažu opstanak na vlasti mnogim aftičkim liderima i diktatorima.
U Maliju Wagner je zamijenio francuske snage nakon njihova povlačenja. Wagnerovi plaćenici surađuju s vojnim vrhom zemlje i osiguravaju pristup rudnicima zlata. U srednjoafričkoj Republici (CAR) Wagner pruža sigurnost vladi u zamjenu za eksploataciju dijamanata i drugih resursa.
Wagner eksploatira resurse kroz ugovore sa slabim vladama, čime osiromašuje lokalnu ekonomiju.
Wagner je postao instrument za učvršćivanje vlasti afričkih lidera, potiče vlade da se odvoje od zapadnih partnera, što rezultira smanjenom međunarodnom odgovornošću. Podržava vojne vlasti koje guše bilo kakav oblik demokracije.
Rusija koristi Wagner za stvaranje političkog utjecaja bez direktnog angažmana i izbjegavanje sankcija iako vidimo da ih i nije briga za međunarodnu javnost…
Oslanja se na antizapadnu propagandu kako bi pridobila simpatije afričkog stanovništva i osigurala političku podršku u međunarodnim forumima i organizacijama poput UN-a. Pogledajte glasovanja unutar UN-a, većina Afričkih zemelja stoji uz rusiju.
U zemljama poput Malija i Burkine Fasso, vojne vlasti koriste Wagnerove plaćenike za jačanje vlastitog legitimiteta, predstavljajući se kao zaštitnici nacionalnih interesa.
Ove vlasti često manipuliraju narativima o “osloboditeljima” od zapadnog utjecaja, dok stvaraju nove ovisnosti o Wagneru.
Uče Afrikance mrziti zapad kao “nešto loše”. Nakon ove objave očekujem koji komentar iz Afrike u tom smjeru…
Preko Wagnera rusija se predstavlja kao partner koji ne postavlja političke uvjete, za razliku od Zapada. Diskreditiraju Francusku i Zapad, oslanjajući se na povijest i stigmu kolonijalizma.
Afrika postaje sve važnije bojno polje za šire geopolitičke sukobe
Afričke zemlje sve češće koriste međusobno rivalstvo kako bi osigurale povoljnije uvjete od stranih aktera, a u ovom slučaju najviše nudi rusija. Naravno, najviše i krade, ali to vladajućima nije toliko bitno…
Bez diplomacije, bez sudova, protokola, pravosuđa, samo lokalni dogovori s lokalnim “šerifima i moćnicima”, dok ih Zapad “zamara svim ranije pomenutim postupcima. Pljačka ih i još im nameće “demokratska pravila”.
Bojim se za Afriku, Wagner i rusi potiču izbacivanje zapadnih zemalja “s njihovim” grijehovima, a instaliraju još gore, pljačkaše i zaštitnike diktatora. Na žalost, mnogi Afrikanci znaju koliko su “loši gazde” bili zapadnjaci, a Wagnerovce tek upoznaju… Otrježnjenje će biti bolno za većinu. Jer od lošega uvijek ima gore.
Jednom istjerani iz Afričkih zemalja, zapadnjaci se neće vratiti. Sigurno dok njima vladaju diktatori, a vjerujem čak ni kada ne bude više Wagnera i sličnih. Ako rusija izgubi kontrolu nad tim grupama, one će postati privatne u punom smislu te riječi i nastaviti će “prljavu rabotu” bez državnog pokrića.
O ruskom utjecaju u Africi, kao uostalom i diljem svijeta zadnjih desetljeća, trebali su Francuska i Zapad misliti daleko ranije i spriječiti ovo što se događa danas.
Suprotno tome, Zapad nije samo izgubio Afriku, izgubio je i mnoge zapadne zemlje, članice EU…
Nema povratka Francuske… Jedino što će se vremenom dogoditi u Africi je sukob interesa rusije i Kine, koji su već napeti i mogli bi eskalirati.
-->