svibanj 2026

U narodu postoji izreka „Broz je krao, ali je i nama dao, dok ovi danas kradu, ali nikome ne daju“ nije samo jeftina birtijska dosjetka. ona je dijagnoza kolektivne svijesti hrvatskog naroda. U tekstu koji slijedi, Thomas Bauer poznati hrvatski stručnjak za odnose s javnošću, secira duboko ukorijenjeni mentalni sklop koji u potrazi za lažnom sigurnošću i egalitarizmom zapravo bježi od meritokracije.

Dok god kao društvo toleriramo korupciju i napredovanje „preko žnore“, političari će biti samo vjerno ogledalo naroda koji mašta o zapadnom luksuzu, a živi u jugoslavenskom nasljeđu nerada i snalaženja. Vrijeme je da se zapitamo, dokad mislimo kriviti sustav koji smo sami, po vlastitoj mjeri, izgradili?

„U ušima mi je bubnjalo: bum, bum, bum. Kako srce radi, tako mi je bubnjalo u ušima… Rekao sam šefu: Ako me budete prisiljavali da opet idem tamo, ja ću se ubiti.” – Branko Mulić, svjedok vremena.

Partizan Branko Mulić svjedoči kako su ranjenike iz bolnice Sv. Duh u Zagrebu odvozili u jamu Jazovka kod Sošica. Tamo su ih iznad jame iz pištolja ubijali Drago Rafaj i Živko Vujičić, a zatim bacali u ponor. Donosimo transkript i video. Izravno pitanje za hrvatsku javnost i povjesničare postavlja sam sudionik ovih događaja, otvarajući tešku i prešućivanu stranicu povijesti nakon svibnja 1945. godine.

Transkript svjedočanstva Branka Mulića

I mene je to tiskalo, ovdje me je bolilo. 45 godina ja sam bio… nije bilo dana u ovih 45 godina, možda neka dva dana, da mi se ta slika nije pojavila pred očima. To je strašno, tko to nije doživio, taj to ne more shvatiti i razumjeti.

Ja sam došao 9. svibnja u Zagreb sa štabom 10. korpusa Zagrebačkog. I kad smo došli u Zagreb, ono poznato je bilo da je maršal došao oko 14 sati, mislim, u Zagreb. Onda me je pozvao šef 10. korpusa, neki Marijan Lačan zvani Slazo (ili Lazov), i veli: „Maršal želi da ima nekog u svojoj pratnji iz Hrvatske, pa su odlučili da ti ideš.” Ja sam njega molio da ostanem jer imam dijete u Zagrebu i tako, i da će žena doći isto za kratko vrijeme, a i stan imam u Zagrebu. „Ne”, on je rekao kako je to onda bilo, „to je partijski zadatak”. Otvorio mi je kovertu zapečaćenu i poslao me da se javim načelniku Ozne 3 na Trgu N. Ništa drugo, bez daljnje diskusije.

Ja sam jadan išao i dođem na Trg N, kako se zvao onda, to je Trg žrtava fašizma. I dođem ja tamo, idem gore, tražim i vidim, piše Ozna 3, načelnik. Kucnem, otvorim, uđem unutra, kad tamo vidim Josipa Brnčića. Josip Brnčić! A pošto smo se mi poznavali iz rata, vidi da sam ja žalostan pa pita: „Što je?” Rekoh: „Čuj, Lazov me šalje u Beograd za pratnju maršalu, a meni se ne ide nikamo.” – „Pa ako ti se ne ide”, rekao je, „dobro, ja ću poslati druga dva mjesta umjesto tebe, ti ćeš kod mene ostati.”

I tako sam ja ostao. I nije prošlo par dana, zove mene dolje na sastanak sekretar Partijske organizacije – ne znam, neki žgoljo je bio, ovako malo u križ gleda, zaboravio sam kako se zove, to je davno bilo. I veli… bio je dolje Drago Rafaj, sjedio je još jedan oficir iz Kosa i Slavko Urek, isto oficir, bio je politički, ne znam koji čin je imao. I veli meni taj, veli: „Čuj, sutra ima jedan specijalni zadatak. Pošto ti imaš vozačku dozvolu, daj si pripremi autobus, ti ćeš voziti autobus sutra.”

I ja sam pripremio taj autobus, pregledao ulje i dosta goriva, i sve. Ujutro ja dođem, kad vidim, došla su još dva kamiona iz Knoja, s jedno desetak, petnaest vojnika – što ti ja znam, nisam brojao, ali bila je jedna velika grupa. I mi smo krenuli ujutro. Rafaj, Urek i ovaj oficir – zaboravio sam ime, znao sam ga, ovaj iz Knoja – oni su sjeli naprijed u džip i ajde, krenuli smo i došli pred bolnicu Sveti Duh.

Kad smo došli tamo, počeli su vojnici vući van te jadnike, ranjenike, razumiješ. Oni koji su mogli sjediti, njih su metali meni u autobus, oni koji nisu mogli sjediti, metali su na ove vojne kamione, tamo na slamu. U međuvremenu, dok su oni to tovarili, Rafaj je potpisivao zapisnike, navodno da ih vozimo u druge bolnice i tako – spiskove je Rafaj potpisivao. U međuvremenu došao je Marijan Cvetković i prekontrolirao, znaš kako ide, razgovara s Rafajem. Što su razgovarali, ja pojma nemam, samo nije bilo dugo, otišao je on.

I kad se to završilo, mi smo krenuli. Vozili smo se, bogme, još jako dugo, jer onda je to bila ona makadam cesta, izrovana poslije rata, nikako stići. I kad smo dolazili gore, vidim ja, piše Sošica. I dođemo gore, stanemo, postrojimo sve. Ja sam stao s autobusom, a straga iza mene bila su dva kamiona, još puna. I gore sam vidio, na kojih 20 metara, stoje Rafaj i Živko Vujičić s pištoljima u rukama, u razmaku ovako metar i pol su stajali. Zaključio sam da to nije veliki otvor te rupe.

Onda su došli ovi vojnici i počeli te jadnike ispod pazuha vući prema toj jami. Kad su ih tamo dovukli, ovi su naizmjence u potiljak, čas jedan, čas drugi, ubijali i bacali ih u tu jamu. Razumiješ, ja kad sam to vidio, ja ne znam kako bih rekao, to mi je strašno bilo. U ušima mi je bubnjalo ovako: bum, bum, bum. Kako srce radi, tako mi je bubnjalo u ušima, što mi se nikada u životu nije dogodilo.

I gledao sam, dosta je dugo to trajalo, jer taj put ja sam imao oko 20 ljudi u autobusu, a bilo je u svakom kamionu možda po jedno 15 ljudi. Nisam siguran, nisam brojao, ali ja vjerujem da je ta grupa bila oko 50 ljudi što je taj dan strijeljana.

Kad smo se vratili natrag, negdje pod večer smo se vratili, ja sam bio izvan sebe. Brnčić je negdje tu stanovao, na Srebrnjaku gore, mislim u ovom kraju tu gore – bogme se ne sjećam sad, to je davno bilo. Bila je njegova žena Nada, još onda je s njom, s prvom ženom živio. I ja skočim do njega, nađem ga doma. Kažem mu: „Joža, ja više ne idem tamo.” On je rekao: „Pa Branko, pa to su neprijatelji.” – „Dozvoli”, rekoh, „Joža, za mene je neprijatelj onaj koji drži pušku u mene uperenu, i ja u njega. Ovo su za mene nevini ljudi. I ja tamo više ne idem, a ako me budete prisiljavali, ja ću se ubiti.” Onda je on rekao: „Dobro, pa nećeš.” Sreća moja – treba čovjek imati malo sreće u životu – sreća moja je da smo se poznavali iz rata i da je, recimo, ostalo na tome da ne idem više gore.

Ali vidio sam ja, danima su dolazili ti kamioni. Međutim, prvu ili drugu noć, nisam siguran, taj Slavko Urek, taj jedan oficir politički, njega smo našli ujutro u stanu – samoubojstvo je izvršio, nije mogao čovjek to podnijeti. Ja nisam mogao pratiti jer sam s Brnčićem išao na druge stvari, Brnčić je imao zadatke, ali to je danima trajalo. Ti kamioni su dolazili u dvorište i odlazili tamo. Tko je išao? Ja vjerujem, kad su na Svetom Duhu pokupili te ranjenike da isprazne bolnicu, da nisu ni druge bolnice ostale neispražnjene. Znači, sve bolnice… samo su ih zato vozili na stratište što su bili u suprotnom taboru.

Ali ovih 45 godina, mene je ovdje najviše bolilo kad su neki iz likovnih ili javnih krugova govorili da je hrvatski narod genocidan narod. A ja nisam mogao dokazati suprotno, jer tu nema ni jedne srpske kosti unutra, to su samo hrvatske kosti. A zna se da je Ozna hrvatska vršila te zločine, razumiješ, likvidirala. A zna se i tko – da su sva ključna mjesta u Ozni držali naši domaći ljudi. Ovo nije mogao ni Krajačić ni Bakarić donijeti, ovakvu veliku zločinačku odluku. Oni su bili samo neposredni naredbodavci, to je došlo s višega, to je sigurno. Jer oni nisu mogli sami donijeti ovakvu odluku, to je nemoguće, razumiješ. I to je vrh, odozgo, onaj najviši vrh je to donio.

A ako se to… nije Hrvatska bila jedina u kojoj se to događalo u Jugoslaviji. Ako je došlo iz vrha, znači i u drugim republikama se to događalo. To će se sad naći ti ljudi, ima ih, ja vjerujem, još živih kao što sam i ja. Razumiješ, ja sam ateist. Ali uvijek sam se Boga molio da me sačuva, da doživim ovo, da mogu jednog dana slobodno to iznijeti.

Pogledajte ekskluzivni videozapis potresnog svjedočanstva:

Šokantne snimke i ekskluzivni transkript otvaraju pitanje: Koja je stvarna uloga Tomaševića i Korlaeta u misterioznom nestanku životinja koje već dvije godine propadaju na nepoznatoj adresi?

Nakon višemjesečnog misterioznog nestanka konja sa zagrebačkog Hipodroma, trag nas je doveo sve do okolice Slatine. Na ovoj izoliranoj lokaciji zabilježene su šokantne video snimke koje otvaraju ozbiljna pitanja o tome tko je iz vrha gradske vlasti organizirao premještanje životinja, tko je na tome profitirao i zašto institucije već mjesecima uporno šute o slučaju koji poprima konture pravnog i humanitarnog skandala.

Ono što cijelu priču čini posebno problematičnom jest činjenica da su konji s Hipodroma deložirani i odvedeni na tada nepoznatu adresu potpuno mimo zakonske procedure i  bez ikakvog sudskog naloga.

Ekskluzivno donosimo transkript mučnog razgovora između vlasnika konja, gospodina Enimarka, i prozvanog veterinara Denisa, koji je preuzeo brigu o životinjama koje se danas nalaze u katastrofalnom stanju.

Naziv Hrvatska demokratska zajednica sugerira da je stranka demokratska i da u njoj svatko ima pravo na svoje mišljenje. No, sudeći po detaljima koje u svom tekstu iznosi novinarka Večernjeg lista Iva Boban Valečić, u vladajućoj stranci očito ne vlada demokracija, već teška autokracija.

Kako neslužbeno doznaje Večernji list, HDZ planira pokrenuti disciplinski postupak protiv svog europarlamentarca Tomislava Sokola, a procjene iz stranačkih redova govore da bi taj proces vrlo lako mogao rezultirati njegovim isključenjem iz stranke. Pokretanje postupka pred Nacionalnim odborom najavio je glavni tajnik Kruno Katičić nakon što se Sokol, tijekom razgovora o intervjuu koji je dao Jutarnjem listu, odbio ispričati za svoje izjave. Podsjetimo, Sokol se u spomenutom intervjuu javno požalio na pritiske iz vrha zagrebačke organizacije HDZ-a, zbog kojih je njegova supruga u veljači odustala od kandidature za čelnu funkciju u stranačkoj Zajednici žena.

Lov na vještice i strah od pluralizma

Čitav narativ koji u ovom trenutku dolazi iz HDZ-a sugerira da se stranka u slučaju Sokol odlučila primijeniti duh starog Članka 133. KZ-a SFRJ, odnosno da brutalno kažnjava verbalni delikt. Srećom po Sokola, ovaj put ne zatvorom, već ga se želi potpuno diskreditirati i trajno eliminirati s političke scene. Tražiti od Sokola da vrati mandat iz Europskog parlamenta toliko je naivan i proziran trik da se na njega i najveći „plenkisti“ u stranci samo kiselo smiju.

Ova je najava, piše Večernji, izazvala ozbiljne podjele u vrhu stranke. Dok dio sugovornika smatra da je postupak neizbježan jer se “prljavo rublje” ne iznosi u medije, drugi visokopozicionirani HDZ-ovci ogorčeni su gušenjem pluralizma.

Pritom se unutar HDZ-a primjećuje i očit, licemjeran nesklad u kriterijima stranačkog vrha. Naime, Andrej Plenković je istoga dana oštro osudio predsjednika Milanovića zbog „totalitarnog izbacivanja neistomišljenika s Pantovčaka“ (u slučaju diplomata Lendića), dok u slučaju vlastitog europarlamentarca bez problema planira primijeniti identične metode političkog discipliniranja.

Cijena oktroiranih kandidata i nagrađivanje poslušnika

Što su tek trebali reći kandidati za predsjednika zagrebačke organizacije koji su doživljavali otvorene opstrukcije prilikom skupljanja potpisa da bi se uopće kandidirali? Šef stranke i Vlade odabrao je svog favorita i nitko mu se nije smio suprotstaviti. Slučaj s rukopoloženim ili, još bolje rečeno, oktroiranim kandidatima mantra je koja se stalno ponavlja i dokazuje da u stranci nema ni “D” od demokracije.

Kakva je cijena autokracije i takvih rukopoloženih kadrova, najbolje se vidjelo na prošlim predsjedničkim izborima kada su članovi stranke masovno glasali protiv, a ne za. S druge strane, svjedočimo kako stranka, odnosno njezin vrh, bogato nagrađuje poslušnike. Primjer je David Sopta, kojeg ni tragična pogibija trojice zaposlenika tvrtke kojoj je bio na čelu nije omela u ekspresnom katapultiranju na novo, iznimno lukrativno radno mjesto u Upravi ACI-ja.

Što da je Karamarko bio Plenković?

Kritičari unutar stranke povlače i sudbonosnu paralelu s počecima samog Plenkovića. Zamislite samo da je Tomislav Karamarko, nakon legendarne izjave Andreja Plenkovića na općem saboru stranke kako „stranka ne može biti talac političke sudbine jednog čovjeka“, izbacio Plenkovića iz HDZ-a?

Da je Karamarko tada postupio po današnjem, Plenkovićevom obrascu, aktualni premijer nakon odrađenog mandata u Europskom parlamentu u hrvatskoj politici više ne bi bio nitko i ništa. Izgleda da je kod Karamarka riječ “demokratska” u naslovu stranke ipak imala neku težinu. Danas, pod aktualnim vodstvom, pojam demokracije u HDZ-u djeluje tek kao isprazna, izlizana floskula.

Milanović je oštar kritičar izraelske kampanje u Pojasu Gaze koju je nazvao genocidom te američko-izraelskog napada na Iran.

Objava Josipa Dabre na društvenim mrežama, usmjerena protiv predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, podigla je prašinu u domaćem političkom prostoru. Tekst predstavlja školski primjer radikalnog desnog populizma, karakteriziran oštrom polarizacijom (“mi” protiv “oni”), povijesnim revizionizmom te otvorenim najavama promjene političkih paradigmi.

U nastavku donosimo detaljnu dekonstrukciju ključnih poruka i citata kako bismo ogolili ono što se zapravo krije iza ovog oštrog napada.

Autor analizu započinje upotrebom teške ideološke terminologije s ciljem diskreditacije ne samo Pupovca, već i građana okupljenih na komemoracijama koje desnica ne odobrava.

“Pupovac sa skupinom komunističko-jugoslavenskih zombija s Petrove gore kuka da vlast nije uz narod…”

Iza ovih riječi krije se strategija potpune dehumanizacije političkih neistomišljenika. Označavajući ih “zombijima”, autor sugerira da je riječ o političkim i povijesnim reliktima prošlosti bez vlastite svijesti. Spajanje “komunističkog” i “jugoslavenskog” aktivira provjerene ideološke okidače kod desnog biračkog tijela i odmah u startu onemogućuje bilo kakav prostor za dijalog.

Tekst se ne bavi institucionalnom kritikom Pupovčeva političkog djelovanja, već svjesno prelazi u sferu uličnog diskursa i osobnih uvreda, čime se demonstrira politička nadmoć.

“Kad je nekom umjesto profesure na fakultetu zanimanje postalo bušenje i probijanje… onda bi mu čovjek najradije rekao – prestani zajebavati, dozovi se pameti bar u tim godinama.”

Aluzija na Pupovčevu akademsku karijeru (redoviti profesor lingvistike) koristi se kako bi se naglasio njegov navodni moralni pad. Korištenjem kolokvijalizama i vulgarizama poput “bušenje” i “zajebavati”, autor namjerno spušta razinu javne komunikacije. Poruka je jasna: s pozicije moći više nema potrebe za diplomatskim i civiliziranim rječnikom prema manjinama.Jedan od najspornijih segmenata teksta je onaj u kojem se dovodi u pitanje pravo legalno izabranih predstavnika manjina na političko djelovanje i participaciju u državi.

“Pupovcu i njegovoj huškačkoj skupini to nije dovoljno reći, treba im oduzeti državu oko koje su formirali obruč. Viteški ih je upozoriti prije kidanja toga obruča.”

Izraz “treba im oduzeti državu” izravno zadire u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatska. Što se krije iza ovoga? Autor implicitno poručuje da Pupovac i njegovi birači nisu ravnopravni građani, već unutarnji neprijatelji koji drže državu pod “obručem”. Sintagma “viteški ih je upozoriti prije kidanja toga obruča” nosi militarističku konotaciju prijetnje radikalnim političkim eliminacijama, zapakiranu u celofan povijesnog “viteštva”.

Autor povlači izravnu paralelu između 1945. i 1995. godine, koristeći povijesne traume i suprotstavljene obljetnice (Bleiburg nasuprot Petrovoj gori) za slanje suvremenih političkih poruka.

“Budi Srbin i uživaj u Hrvatskoj… i zahvaljuj Bogu što nismo 1995. u kolovozu bili Titoisti i antifašisti, što smo bili samo Hrvati i ‘ustaše’. Sjeti se baš na toj svojoj Gori… što je Tito radio i uradio hrvatskom narodu i pomisli što bi takvima kao ti i ta rulja oko tebe, uradio da je zapovijedao HV-om u Oluji. Ne bi bilo traktora i prikolica.”

Stavljanjem riječi “ustaše” pod navodnike, autor pokušava relativizirati ili ublažiti taj pojam, implicirajući da je to tek etiketa koju su Hrvatima lijepili neprijatelji.

Referenca na “traktore i prikolice” (odlazak srpskog stanovništva tijekom operacije “Oluja”) koristi se kao implicitno upozorenje. Autor sugerira da bi, da je HV koristio metode Josipa Broza Tita iz 1945. godine, sudbina lokalnih Srba bila fizička likvidacija. Retorika se postavlja na bazu: “zahvaljuj Bogu što smo bili milostivi”.

U završnom dijelu teksta, autor najavljuje promjenu političkih okolnosti i preuzimanje potpune kontrole, identificirajući trenutačnu poziciju manjina kao privremenu anomaliju sustava.

“To što ti radiš je prolazna sistemska greška vlasti koju kritiziraš… jer će te slabosti brzo biti otklonjene a obruči strgani. Ovo ti dobronamjerno govorim sad da smo načisto, jer neću ponavljati kad brzo budemo imali dovoljno moći ispraviti slabosti države.”

Ovdje se detektira jasan politički plan koji se krio iza cijelog izlaganja. Dosadašnji politički raspored i participacija manjina u vlasti (ili njezino prešutno toleriranje kroz Plenkovićevu širu većinu) definiraju se kao “sistemska greška” i “slabost države”. Najavom da će te slabosti “brzo biti otklonjene” jer će autorova politička opcija “brzo imati dovoljno moći”, tekst prerasta iz običnog komentara u proaktivni politički manifest.

Politička pozadina: Topnička priprema za izlazak iz koalicije?

Ključno pitanje koje se nameće nakon čitanja ovog teksta jest – koja je stvarna politička svrha ovako radikalnog zaoštravanja retorike u ovom trenutku?Je li ovo zapravo ideološka topnička priprema za eventualni izlazak Domovinskog pokreta iz vladajuće koalicije?

U političkim kuloarima sve se glasnije nagađa o zasićenju unutar partnerskih odnosa s HDZ-om. Ovakvim frontalnim udarom na Pupovca, koji je crvena krpa za desno biračko tijelo, DP potencijalno gradi odstupnicu i priprema teren za povratak u čistu oporbu.

Postavlja se i taktičko pitanje: želi li DP sam inicirati izlazak iz vlasti i preduhitriti Andreja Plenkovića, prije nego što ih on, u svom prepoznatljivom stilu, sam potjera ili marginalizira onda kada mu više ne budu neophodni? Izlazak pod egidom “zaštite nacionalnih interesa i obračuna s Pupovcem” zvuči znatno bolje za rejting stranke nego pasivno čekanje političke eliminacije s banskih dvora.

Iza oštrog napada Josipa Dabre na Milorada Pupovca krije se smišljena instrumentalizacija povijesnih obljetnica kako bi se produbile međuetničke i ideološke podjele u društvu. Kroz cijelu se strukturu teksta provlači narativ o ugroženosti većinskog naroda od strane manjine koja “buši” državu, čime se u očima ciljane publike opravdava agresivan ton.

Korištenjem uličnog rječnika pomiješanog s povijesnim asocijacijama na masovne zločine, ovaj tekst ne teži argumentiranoj kritici, već homogenizaciji vlastitog biračkog tijela kroz demonstraciju političke sile i stvaranje strateške pozicije uoči mogućih tektonskih promjena u samoj Vladi.