Piše: Tugomir E.
O situaciji u Hrvatskoj – političkoj, gospodarskoj, mentalnoj i svakoj drugoj – izrečeno je puno toga, često suprotstavljenog i oprečnog, istinitog i potpuno pogrešnog. Pokušajmo stoga posložiti teze i izvući iz njih i dijagnozu i mogući plan akcije.
Glavno pitanje dakle glasi: „Što to ne valja u Hrvatskoj?“ (ako uopće ne valja), odnosno koji je karakter bolesti ove zemlje? Postavi li se dijagnoza ispravno onda je vrlo vjerojatno da će se pronaći i odgovarajući lijek. No pokušaji dijagnoze su jako difuzni i najčešće diletantski, u javnome se prostoru jako rijetko nailazi na točne i iscrpne prijedloge dijagnoza – češće je riječ o kratkim uradcima, ponekad površnim i učestalo pogrešnim.
Pokušajmo stoga dati nekoliko teza, temeljem dosadašnjih razgovora, koje bi nas zadovoljile u ambiciji definiranja uzroka lošega stanja hrvatske suvremenosti.
Dakle, što to ne valja u Hrvatskoj? Zašto ova zemlja koja je izašla iz vladavine komunističke partije kao treća najrazvijenija postsocijalistička zemlja nije gotovo uopće napredovala? Pretekle su je mnoge slabije razvijene zemlje na istoku Europe, ali i u Aziji, a još bi ih više moglo nadmašiti hrvatski životni standard u narednih nekoliko godina.
Kako je moguće da se vode debate o tome je li ili nije nadmašen životni standard iz 1989. ili čak 1980.? Ako je i nadmašen, a vjerojatno ipak jest, koliko je tu bilo organskog razvoja, a koliko je učešće svjetskog tehnološkog i općeg razvoja? Zašto stagniramo već trideset ili četrdeset godina dok su neke zemlje, Kina recimo, za to vrijeme povećale svoj BDP 50 puta?
U okvirima civilizacije utemeljene na prosvjetiteljstvu i industrijskoj revoluciji stagnacija je jednaka negaciji samih korijena te civilizacije. Hrvatska se na neki način ispisuje iz kruga zapadnih, europskih zemalja – ako to još nije učinila to je samo radi trošenja starih zaliha.
Što je to što je Hrvatsku onemogućilo i još je onemogućuje?
Spominjao se rat, ali taj je argument sada potpuno prevladan i na njega ne treba trošiti riječi. Loša privatizacija je nešto razumnije objašnjenje, ali također irelevantno, odnosno i ona je sama posljedica nečega dubljeg.
Puno drugih argumenata koji sliče na teorije urote također se neće spominjati. Zbog kratkoga prostora tezu treba postaviti odmah te je pokušati obrazložiti i obraniti.
Dakle, glavna teza glasi: Hrvatska je zemlja u kojoj vlada potpuna dominacija države nad društvom.
U Hrvatskoj postoje dvije zajednice
Ako primijenimo metodu iz detektivskih romana i slijedimo trag novca onda ćemo vidjeti da u Hrvatskoj paralelno egzistiraju dvije zajednice, jedna koja živi na tržištu i druga kojoj je osnova egzistencije proračun opće države, odnosno budžeti države i lokalne samouprave.
Svi koji su na tržištu znaju da je ono nemilosrdni sudac, najbolji mjeritelj svakog učinka, nepristran i lišen emocija. S druge pak strane, državni sektor nije mjerljiv tržišnim mehanizmima nego, ako ikako, putem pravilnika i drugih internih dokumenata. U konačnici to uglavnom znači – jedva, najčešće nikako. Oni koji žive od proračuna plaćeni su oko 30% više od radnika na tržištu, njihova su radna mjesta sigurna, dugoročna i stabilna. Njihov radni učinak je manji od onih koje mjeri tržište; koliko je učinak manji teško je reći, ali preciznije od postotaka bilo bi reći dva puta, tri puta, tko zna… postoji problem mjernog instrumenta, ostaju nam zapažanja i sporadična izvješća s lica mjesta.
Taj odnos tržišta i države zakonomjeran je u cijelom svijetu i Hrvatska tu nije nikakva iznimka… osim kada je riječ o omjeru. Udio državnog sektora puno je veći nego je to uobičajeno u Europi, pogotovu u usporedivim zemljama Srednje Europe.
Iz dominacije države nad društvom proizlazi nekoliko posljedica, primjerice:
- Teme koje zanimaju državu nadzastupljene su u medijima pa sljedstveno tomu čine se dominantnima u javnosti
- Državni proračun se planira tako da se prvo zadovolje državne potrebe, a ne da se ustanovi podnošljiva razina opterećenja za gospodarstvo/društvo
- Uposleni u državi su odlično informirani i umreženi, njihov utjecaj na politička zbivanja daleko nadmašuje onaj običnih građana i društvenih subjekata
- Većina djelujućih sindikata zastupaju interese državnih službenika i radnika državnih i javnih tvrtki
- Konkurentnost zemlje je u drugom planu jer to ne zanima one čiji su dohoci zajamčeni
- Razvija se dvoklasno društvo s paralelnim institucijama i različitim pristupom javnim uslugama
- Politika apsolutno dominira svim sferama života.
Dominacija države nad društvom nužno proizvodi dominaciju politike nad svim sferama društva. Dapače, umjesto tržišne utakmice kao glavnog područja zadovoljenja materijalnih interesa u Hrvatskoj je politika glavni izvor dobitaka i blagostanja.
Do zaposlenja se u tijelima državne i lokalne samouprave, državnim i javnim poduzećima te raznovrsnim ustanovama dolazi „preko veze“ odnosno političkim posredovanjem. Političari su zaposlili ogroman broj ljudi svojim intervencijama, a takva radna mjesta su „kvalitetnija“ od onih na tržištu. Ljudi na takvim mjestima su praktično neotpustivi, rade neusporedivo manje, a zarađuju bitno više od usporedivih profesija na slobodnom tržištu. Kada politika nekoga zaposli to se često proteže sve do redovite mirovine odnosno doživotno. Hrvatska dakle – po definiciji! – nije kapitalistička zemlja jer u njoj nije važno što se i kako radi nego gdje se radi i kakve je prirode ugovor o radu.
To Hrvatsku čini prostorom neomeđene političke samovolje i nevjerojatne korupcije. Veliki broj ljudi zahvalan je političarima na statusu koji imaju i to bitno deformira sposobnost javnosti da racionalno prosuđuje i uređuje društvo.
Hrvatska dakle nije konkurentna zemlja i to u svim sferama. Njezini su proizvodi nekonkurentni (osim kada je riječ o osobitom uloženom naporu nekih poduzetnika), njezine su usluge nekonkurentne (osim kada je riječ o prirodnim ljepotama koje druge zemlje nemaju), a onda je, sljedstveno tomu, nekonkurentan i život u Hrvatskoj. Nekonkurentnost Hrvatske danas se prije svega očituje u masovnom iseljavanju: Hrvatska nije konkurentno mjesto za život, pogotovu mlađih, obrazovanijih, dinamičnijih i zahtjevnijih ljudi. Oni odlaze u konkuretnije zemlje za život.
Nekonkurentnost se i ideološki očituje, njezin glavni modus operandi je populizam. Hrvatski populizam ima dugu tradiciju i dublje korijene od recentnog populističkog vala u Europi i svijetu, ovdje se već dugo vremena proizvode i ponavljaju laži i preduvjerenja koja su u sukobu sa zdravom pameću i suvremenom znanošću.
Osim političkog ovdje je na djelu i socijalno-kulturni populizam, vrsta laži prilagođena najneobrazovanijima i klijentima režima, koji se očituje u čitavom nizu predrasuda spram znanstvenih i ekonomskih činjenica. Takav populizam inherentno zagovara državnu intervenciju u gospodarstvu, protivi se privatizaciji, širi nepovjerenja spram stranih investitora itd.
Što nam je činiti?
Ako je točna teza da je primarni tumor dominacija države nad društvom, politike nad ekonomijom, populizma nad istinom, onda je jasno da nam je potrebna platforma koja će aktivirati tihu i obespravljenu većinu.
Potrebno je zaštiti pojedinca pred kolektivom, poreznog obveznika pred neodgovornim potrošačem javnog novca, tržišnog kruhoborca pred uhljebom, narod pred njegovim pomahnitalim i otuđenim servisom – državom.
Sve velike političke opcije u Hrvatskoj su etatističke. Desne stranke zastupaju svjetonazorski desne birokrate, lijeve pak one svjetonazorski lijeve. Kao i u Francuskoj do 1789. nad nama vladaju privilegirani parazitski staleži. Treći stalež, glavni prinosnik blagostanja, ne zastupa praktički nitko.
Bušić: da se Plenković kandidira za predsjednika pobijedio bi Milanovića, hoće li?
Pokušajmo stoga postaviti nekoliko osnovnih teza koje bi poslužile kao lakmus papir naših temeljnih intencija:
Treba radikalno smanjiti poreznu presiju, ukinuti neke, a smanjiti druge poreze, parafiskalne namete itd. I to komparativno s europskim zemljama – ponuditi porezni model koji je za nekoliko postotaka povoljniji od najpovoljnijeg modela u Europi. Onaj tko jako zaostaje i u opasnoj je pogibelji mora posegnuti za radikalnim mjerama.
Budući da je visoko zaduženje Hrvatske uteg oko vrata, svakako treba učiniti sve da se dug nastavi vraćati i njegova razina smanjivati do ispod 60% pa i bitno ispod te razine. Smanjeni porezni prihodi stoga trebaju rezultirati otpuštanjem prekobrojnih i nedovoljno uposlenih državnih i paradržavnih službenika.
Valja u potpunosti ukinuti Zakon o državnim službenicima, a bitno reformirati Zakon o radu koji se treba fokusirati na rad, a ne radno mjesto. Samo poticanje rada može Hrvatsku spasiti, a uhljepsko inzistiranje na „radnom mjestu“ kao maltene feudalnoj tituli treba ukinuti. Sukladno tomu treba maksimalno pojednostavniti i smanjiti broj propisa i regulacija.
Država se treba povući iz gospodarstva jer je davno dokazano da je najgori gospodar. Sve državne i većinu javnih tvrtki treba privatizirati.
Strateški nacionalni interesi su vrlo jednostavni – riječ je o miru, slobodi i blagostanju te je uloga države kao servisa građana u tomu ključna. No nacionalni ili strateški interesi u drugim područjima su izlika za suspendiranje tržišta, logike i poštenja. Dakle, kada se nacionalni interesi spominju u drugom kontekstu riječ je uglavnom o lopovskim namjerama.
Hrvatska mora biti izvozno orijentirana, otvorena ekonomija, primamljiva destinacija za investicije. Njezin pravni okvir ima biti racionalan i transparentan. Naravno, pravosuđe mora biti oslobođeno svakog političkog utjecaja, ali mora biti mjerljivo.
Ako hoće preživjeti, Hrvatska mora biti oslobođena autoritarne i parazitske države te biti vraćena građanima. To nije puka politička promjena već civilizacijska revolucija koja treba početi odmah.
