Piše: Tugomir E.
Ostala su nam dva kandidata o kojima ćemo odlučiti u nedjelju. Ali naravno ne biramo ljude – nije tu riječ o kvalitetama jednog ili drugog ili o poslu predsjedanja državom – nego testiramo vlastitu inteligenciju. O tomu je zapravo riječ.
Koga briga za predsjednika republike i njegove minorne ovlasti? Pravo pitanje je stanje duha hrvatskog naroda.
Da vidimo onda…
Kandidat Dragan Primorac nije izazvao oduševljenje. Njegova je karijera koloritna – ima dosta uspjeha i priznanja, ali i podosta osporavanja i sumnji. Kvaliteta njegovih političkih poruka i općenito komunikacije isto nije takva da bi pobudila interes ili održala pažnju duže od minute i pol. Neke su njegove izjave bile bizarne, neki postupci neuvjerljivi.
No, Primorac je zapravo odličan kandidat, da ne kažemo sudbonosan, i to „samo“ zbog jednog razloga.
Ima kvalitetu koju drugi kandidat nema niti je može imati, naime Dragan Primorac nije Zoran Milanović.
To je Primorčev glavni adut.
Ništa od izvornih Primorčevih stavova nego to da je Ne-Milanović.
Sve drugo je nevažno, je li pametan ili glup, lijevi ili desni, religiozan ili ateist – najvažnije je da nije Milanović. U konačnici nije previše važno je li uopće pri svijesti jer bi za njega trebalo glasati taman da je i u teškoj komi i da nema šanse da se iz nje izbavi.
Važno je samo ne biti Milanović. Zašto pobogu?
Zoran Milanović je javnosti dobro poznat… što ne znači da je i prepoznat. Mnogim ljudima očigledno još nije jasno tko je Zoki ili, ako jest, onda jao si ga nama.
Dakle, tko je Milanović?
Zoran Milanović drugi je predsjednik SDP-a, nasljednik Ivice Račana kao utemeljitelja te stranke odnosno transformatora Saveza komunista u SDP. Milanović je postao vidljiv tek nakon što je Šesteročlana koalicija izgubila izbore 2003. Počeo se kretati po SDP-u, šuškalo se da ga Račan cijeni pa ga čak i vidi kao nasljednika. Kada je Račan umro Milanović ga je naslijedio, pobijedivši protukandidate na unutarstranačkim izborima.
Dodik: Idemo do kraja, naš cilj je neovisnost Republike Srpske
I doista, je li ga Račan vidio kao kandidata? Naravno da nije.
Račan je bio oprezan, ultraoprezan i ponekad je eksperimentirao s idejom „drugog čovjeka“. Tako su u toj ulozi bili viđeni Zdravko Tomac, Mato Arlović, Davorko Vidović, Tonino Picula, Šime Lučin, Željka Antunović, Tonino Picula… Ali nikoga zapravo Račan nije blagoslovio, imao je valjda neke razloge ili je naprosto bio neodlučan ili enigmatičan.
Je li s Milanovićem bilo drukčije? Naravno da nije, posvjedočit će tomu mnogi iz užeg vodstva, ali Račan je izvolio umrijeti dok još nije blago detronizirao Zokija, po uzoru na sve ranije detronizacije.
Milanović je preuzeo vodstvo najjače oporbe i brzo pokazao određenu tvrdoglavost i egoizam. Zatezao je oko davanja zelenog svjetla povodom arbitraže u svezi s Piranskim zaljevom što je bio uvjet da bi Hrvatska završila pregovore i ušla u članstvo Europske unije.
Tadašnji mentor hrvatskih socijaldemokrata Hannes Swoboda dugo se mučio lomeći Zokija. Milanović naprosto nije vidio dobiti u fleksibilnosti, pogotovu ne za EU o kojoj, valjda, nije imao osobito mišljenje. I zavraga, upravo njemu pripadne uloga da uvede Hrvatsku u Uniju, što bi se reklo da u povijesti, kao ni u životu, nema pravde.
Milanovićevo četverogodišnje premijerovanje je bilo uglavnom čista katastrofa, skoro bez i jednog postignuća.
Premijer je bio bez vizije, svadljiv, jogunast, lijen i zapravo nezainteresiran za posao koji radi. Osim njegove rezidencijalne i gastronomske strane.
A volio je vlast, u to nema sumnje. Pri tomu koristeći neke poluge kako bi s obračunao sa onima koji mu nisu po volji. Pravedno je bilo da je izgubio posao i otišao u opoziciju.
No, evo nama Zokija nazad. Pobijedio je Kolindu na predsjedničkim izborima a sada hoće i drugi mandat.
I kakav je zapravo Milanović?
Izvjesno je da Zoran nije glup čovjek, dapače. Njegove misli su zanimljive i dovitljive, nema tu fraza koje su tako česte u drugih političara. Milanović je svjež i očigledno nadmoćan u diskusijama koje vodi s mnogim oponentima ili partnerima.
No, Milanović je i rob svog egoizma i bahatosti.
Toliko je uvjeren u svoju nadmoć da smatra kako država i njeni zakoni nisu dovoljno inteligentni i propusni da bi se do kraja poštovali, barem u duhu ako ne i u slovu.
E sad, ako netko ne poštuje ustav i zakone jer se smatra nadmoćnim onda i on, ali i svi mi imamo problem.
Na čelu države je čovjek koji pravi štetu ideji pravne države, ideji Hrvatske kao odgovorne članice NATO-a i Europske unije. Razne manjinske grupe u Hrvatskoj su osjetile njegov žalac, a i razni ljudi koji su se usudili nešto negativno reći o sinjsko-zagrebačkom faraonu.
Milanovića nitko ozbiljan ne zove u goste niti mu dolazi. Pogotovu nakon što se proslavio proruskim stajalištima rekavši kako rat u Ukrajini nije naš rat. Nije?
Dakle Milanoviću ako hodaš parkom i vidiš kako neki grmalj siluje ženu ti ćeš mirno proći jer, zaboga, pa ne siluje tebe! Nastranu sada što bi lenjingradski zločinac sutra mogao zaskočiti tvoju ženu ili kćer.
Milanović je, naravno, populist, rekao je ono što mnogi žele čuti. Nitko ne želi svoju vojsku slati u neki strašni rat ali… o tomu nikada nije ni bilo riječi. Milanović ili bolje rečeno Zoran Stipanovič je manipulirao narativom i izrekao niz poluistina i laži.
Zašto? Ne znamo, čovjek je jako opasan i nepredvidiv.
No, nije zapravo važan Milanović nego stanje duha u Hrvata.
Mnogi ne vole HDZ i Plenkovića i to im je razlog da daju glas bilo kojem kritičaru, makar i običnom pljuvaču.
Ok, to je razumljivo, HDZ je zaslužio da malo odmori u opoziciji i preispita svoje politike i kadrove. Ali, ako je HDZ izazvao poplavu nije rješenje naše frustracije zapaliti šumu i uništiti je u požaru. Požarom se ne ide na poplavu.
Ili ide? Vidjet ćemo u nedjelju.
Možda će se hrvatski birači ugledati na metodologiju Slobodana Miloševića, najgoreg zločinca na ovim prostorima?
Kada je Milošević stvorio neki problem mnogi su njegovi kritičari uživali gledajući kako se muči da ga svlada. No, Slobin je “metod” bio da nerješiv problem riješi tako što će stvoriti još veći problem. I to je išlo sve do potpune katastrofe.
Valja se nadati da će Hrvati biti pametniji.
