Živimo u vremenu u kojem informacije nikada nisu bile dostupnije, ali istodobno nikada nisu bile ovako neravnomjerno raspoređene. Na prvi pogled, svi smo povezani, svi imamo pametne telefone i internet u džepu. No iza te prividne jednakosti skriva se novo društveno raslojavanje, digitalno.
Nova podjela moći
Nekada su bogatstvo i društveni status bili mjerljivi kroz zemlju, kapital ili obrazovanje. Danas sve češće vidimo da se prava moć krije u pristupu informacijama i sposobnosti da ih razumijemo i koristimo. Onaj tko zna doći do kvalitetnih, provjerenih podataka i pretvoriti ih u znanj, ima prednost. Onaj tko ostaje zarobljen u moru dezinformacija, poluinformacija ili uopće nema digitalni pristup, zaostaje.
Drugim riječima, digitalno raslojavanje nije samo pitanje tehnologije, nego i pitanje pismenosti. Laptop ili mobitel ne znače mnogo ako ne znamo razlikovati istinu od manipulacije.
Globalna perspektiva
Dok razvijene zemlje ulaze u eru umjetne inteligencije i robotike, dijelovi svijeta još uvijek nemaju stabilnu internetsku vezu. Dok jedno dijete u Zagrebu ili Berlinu može na YouTubeu učiti fiziku s najboljim svjetskim profesorima, drugo dijete u ruralnom području nema ni osnovnu infrastrukturu. Time se produbljuje globalni jaz – onaj tko zaostaje digitalno, zaostaje i ekonomski, kulturno, obrazovno.
Digitalno raslojavanje nije apstrakcija; ono utječe na konkretne živote, određuje tko će imati priliku za bolje obrazovanje, tko će lakše pronaći posao i tko će moći ravnopravno sudjelovati u demokratskim procesima.
Lokalni izazovi
No problem nije samo globalan. I unutar Hrvatske (ili bilo koje zemlje) postoji raskorak. Gradovi i veća središta razvijaju digitalne servise, e-upravljačke platforme i pametna rješenja, dok manja mjesta i dalje muku muče s osnovnim signalom. Dok jedni prate online nastavu bez problema, drugi se snalaze s jednim mobitelom po kućanstvu.
Još je veći izazov razina digitalne pismenosti. Statistike pokazuju da značajan dio građana ima pristup internetu, ali ga koristi gotovo isključivo za društvene mreže i zabavu. Informacija je dostupna, ali ne i znanje koje iz nje proizlazi.
Demokracija na kušnji
Posebno zabrinjava učinak digitalnog raslojavanja na demokraciju. Društvene mreže, koje su trebale biti prostor slobode, postale su poligon za manipulacije. Onaj tko ne zna čitati između redaka, tko ne provjerava izvore i tko nema osnovnu medijsku pismenost, lako postaje žrtva dezinformacija. Tako se stvara društvo u kojem nisu svi jednako sposobni sudjelovati u javnim raspravama.
Na taj način digitalno raslojavanje prelazi granicu tehnologije i postaje političko pitanje: hoće li demokracija uopće opstati ako veliki dio društva nema jednake uvjete da formira informirano mišljenje?
Mogu li rješenja biti jednostavna?
Rješenja postoje, ali zahtijevaju ozbiljnu volju i ulaganja. Prvo, infrastruktura mora biti dostupna svima – internet ne smije biti privilegija. Drugo, digitalna i medijska pismenost moraju postati jednako važni kao i učenje čitanja i pisanja. Treće, treba graditi povjerenje u vjerodostojne izvore i učiti nove generacije da kritički misle, a ne da nekritički klikću.
Digitalno raslojavanje ne može se ukloniti preko noći, ali ga možemo ublažiti tako da društvo ne dijelimo na “informirane” i “isključene”. Ako dopustimo da se ta podjela produbi, riskiramo da jaz među ljudima postane nepremostiv, ne samo ekonomski, nego i kulturni, politički i emocionalni.
Pristup informacijama danas je ono što su nekada bile knjige u knjižnicama, ključ slobode i znanja. Razlika je u tome što danas ne govorimo samo o količini, nego i o kvaliteti i dostupnosti. Digitalno raslojavanje nije nužnost, nego posljedica izbora koje donosimo kao društvo.
Pitanje je samo želimo li živjeti u društvu u kojem su svi građani informirani i osnaženi, ili u onom u kojem digitalna podjela postaje nova verzija stare, one između privilegiranih i obespravljenih.