Dalmatinska suha šunka u posljednjih godinu dana preplavila je hrvatske supermarkete. Loše. Loše, jako loše, sve je, naravno, po zakonu, ali recepturu zna samo proizvođač dalmatinske suhe šunke, a riječ je o proizvodu koji nije vidio ni dim, ni buru, ni sjeverac, ni mraz.
Riječ je o proizvodu koji vizualno podsjeća na pršut, napravljenom od svinjskog buta poput pršuta, ali koji košta znatno manje i proizvodi se potpuno drukčijom, ubrzanom tehnologijom. Pršuti moraju dozrijevati najmanje devet mjeseci, mnogi i 12 do 18 mjeseci. Dalmatinska suha šunka dolazi na tržište nakon samo tri do četiri mjeseca. Loše. Loše, jako loše.
Na policama se pojavljuju razni anonimni, “fantastični” brendovi dalmatinske suhe šunke, bez ikakve oznake porijekla. Na prvi pogled, povoljno. Na drugi, preslano, tvrdo, nejestivo i bez ikakve mesne strukture. Sol u ovim šunkama prisutna je u količinama koje ne samo da uništavaju okus, nego i dugoročno štete zdravlju, pogotovo krvnom tlaku i bubrezima. Loše. Loše, jako loše.
Nitko dalmatinsku suhu šunku nije vidio u komadu, cijeli svinjski but prodaje se isključivo u blokovima. Porijeklo mesa očito zna samo proizvođač dalmatinske suhe šunke. Potrošači plaćaju za proizvod koji se čini premium, a zapravo je jeftina imitacija, i dodatno ugrožavaju svoje zdravlje. Loše. Loše, jako loše.
Sušena dalmatinska šunka je proizvod koji bi trebalo izbjegavati pod svaku cijenu. Većina dalmatinskih pršuta u supermarketima možda nije vrhunska, ali barem nisu toliko loši. Industrija proizvoda pod nazivom dalmatinska šunka, trenutačno je jedno od najslabijih mjesta hrvatske prehrambene scene , ne samo po kvaliteti, nego i po etici prema potrošaču. Loše. Loše, jako loše.
Kupci plaćaju novac za lažnu tradiciju i loš proizvod, a njihove arterije i bubrezi plaćaju dodatnu cijenu zbog preslane šunke. Sve to legalno, sve po zakonu, ali moralno i nutritivno – katastrofa. Loše. Loše, jako loše.