Prijedlog stranke Možemo! o linearnom povećanju mirovina za 68.000 branitelja umirovljenih prema općim propisima predstavlja jedan od najeklatantnijih primjera političkog populizma koji je na ovim prostorima viđen u posljednje vrijeme. O svemu tome u svom komentaru piše umirovljeni časnik hrvatske vojske Robert Čulina.
Pokušaj da se složeni mirovinski sustav i osjetljivo pitanje braniteljskog statusa riješe paušalnim povećanjem od 20 posto, bez ikakve dubinske analize doprinosa, radnog staža ili stvarne socijalne potrebe, graniči s potpunim administrativnim nonsensom,pogotovo od stranke koja uopće do sada nije smatrala da su branitelji utkani u temelje države.
Ovakva mjera ne samo da ignorira ekonomske realitete i razlike unutar same populacije mobiliziranih branitelja, već razotkriva opasnu tendenciju stranke da ozbiljnim državnim pitanjima pristupa kao alatu za kratkoročno prikupljanje političkih bodova među skupinama koje inače ne čine njihovu bazu. U nastavku donosimo analizu Roberta Čuline zašto je ovaj prijedlog neodrživ, neselektivan i suštinski nepravedan prema samom sustavu generacijske solidarnosti.
Komentar na prijedlog stranke Možemo! o povećanju mirovina braniteljima
Stranka Možemo! predlaže povećanje polaznog faktora s 1 na 1,20 za oko 68.000 branitelja koji su umirovljeni prema općim propisima ZOMO, pri čemu im je u izračunu mirovine već priznato uvećano trajanje staža za vrijeme sudjelovanja u Domovinski rat, odnosno tzv. beneficirani staž, kao i mogućnost korištenja povoljnijih uvjeta za prijevremeno umirovljenje sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima. Takva mjera bi im donijela prosječno povećanje mirovine od oko 20 posto na sadašnji prosjek od približno 635 eura.
Međutim, ovaj prijedlog otvara nekoliko ozbiljnih problema. Većina tih 68.000 branitelja bila je mobilizirana, a ne dragovoljci niti profesionalni pripadnici Hrvatska vojska ili Ministarstvo unutarnjih poslova.Tijekom Domovinskog rata sustav Ministarstvo unutarnjih poslova, Zbor narodne garde, a kasnije i Hrvatska vojska primao je ljude u profesionalni sastav, pri čemu su u određenim razdobljima vođene i kampanje za prijam, uključujući i za gardijske brigade. Oni koji su htjeli i mogli ostati u profesionalnom sustavu u pravilu su to i učinili, dok su se ostali nakon rata vratili civilnom životu i nastavili raditi često još 30 i više godina.
Pitanje uplata doprinosa tijekom mobilizacije nije jasno ni transparentno razlučeno na razini cijele skupine. Nije razvidno koliko branitelja iz ove skupine nije imalo uplate doprinosa tijekom rata, a koliko ih je imalo uredne uplate na punu plaću putem svojih poslodavaca. U velikom broju slučajeva poslodavci su bili obvezni zadržati radno mjesto i nastaviti isplaćivati plaću uz doprinose, što znači da dio branitelja nije pretrpio prekid u stažu ni osnovici za mirovinu.
Bez jasne razlučivosti između tih situacija, linearno povećanje za sve zanemaruje stvarne razlike među korisnicima. Razlika u visini mirovina između ove skupine i branitelja koji su ostvarili prava na temelju statusa ratnog vojnog invalida ili su koristili mogućnost ranijeg umirovljenja prema Zakonu o hrvatskim braniteljima, uključujući dragovoljce i osobe s posebnim uvjetima staža, ne može se svesti samo na nepravdu prema ratnom doprinosu.
Oni koji su danas u ZOMO sustavu nastavili su raditi desetljećima i ostvarili mirovinu primarno na temelju uplata. S druge strane, dio branitelja s višim mirovinama ima kraći radni staž, ali šira prava na temelju posebnog statusa, često kroz djelatnu vojnu službu ili slične oblike profesionalnog angažmana. Radi se o različitim modelima, a ne nužno o nepravdi koju treba linearno ispraviti.
Dodatno je problematično što je prijedlog usmjeren upravo na ovu specifičnu skupinu branitelja, mobilizirane koji su ostali u općem mirovinskom sustavu. Time se stvara dojam selektivnog političkog pristupa u kojem se cilja skupina koja je brojna, ali i politički tiša te potencijalno bliža društvenom i biračkom profilu same stranke Možemo!. Takav pristup pojačava percepciju da se ne radi o sustavnoj reformi, nego o parcijalnoj mjeri s političkim motivom.
Istovremeno, ovakav prijedlog pokazuje i širi obrazac djelovanja stranke Možemo!, koja ovom pitanju pristupa pojednostavljeno, bez dublje analize i bez jasnog razlučivanja unutar same skupine. Umjesto preciznog i ciljano dizajniranog rješenja, nudi se opća mjera koja ignorira kompleksnost sustava i realne razlike među korisnicima, što ostavlja dojam amaterskog i neselektivnog pristupa.
Ključni problem prijedloga ostaje njegova neselektivnost. Povećanje od 20 posto dobili bi svi u toj skupini bez obzira na to jesu li tijekom rata imali uredne uplate doprinosa ili ne, jesu li pretrpjeli veće posljedice ili su nakon rata imali stabilne i dugotrajne karijere. Takav pristup ignorira stvarne razlike među ljudima i uvodi novu nepravdu unutar same skupine. Umjesto toga smislenije bi bilo razmotriti ciljana rješenja, primjerice korekcije bodova za razdoblje mobilizacije ili dodatke vezane uz stvarni gubitak prihoda i karijernih prilika.
Time bi se adresirali konkretni problemi, a ne uvodila opća mjera koja više djeluje kao politički signal nego kao promišljena reforma. Zaključno, ako je cilj ispravljanje nepravdi, rješenje mora biti sustavno i uz uvažavanje razlika. Branitelji jesu dali doprinos u ratu, ali razlike u njihovim životnim putevima nakon rata ne mogu se zanemariti. Upravo zato linearno povećanje za sve nije ni pravedno ni dugoročno održivo rješenje.