Slučaj Gospić otvorio je prostor za snažnu političku reakciju, ali i pokazao koliko je tanka granica između opravdane kritike vlasti i političke strategije koja može zatvoriti vrata budućoj suradnji. Most je posljednjih dana pojačao retoriku prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću, a pitanje je donosi li mu takav pristup dugoročno više koristi ili štete.
U trenutku kada se Most pozicionira kao stranka desnog centra i pokušava povećati svoju političku težinu, pitanje odnosa prema HDZ-u postaje više od pitanja dnevne političke komunikacije. Oštra kritika može donijeti kratkoročni politički profit, ali potpuno zatvaranje prostora za dogovor može imati sasvim drukčije posljedice nakon izbora. Dr.sc Ivica Granić analizira poteze Mosta i način retorike.
Most između principa i političke izolacije
Jučer sam napisao osvrt vezano za stranku Most, ostao sam tek na kritici njihove komunikološke komponente oko ‘slučaja Gospić’, namjerno nisam htio ići dalje i čačkati mačku. Ogromna većina reakcija bila je pozitivna, međutim bilo je i onih koji su smatrali kako na taj način zapravo uvijeno drukam za HDZ. Besmisleno.
A sad ipak krenimo malo dalje, čačkajući mečku napravimo taj korak naprijed.
Naime, s popriličnom sigurnošću mogu tvrditi kako je neobično oštra, dobrim dijelom činjenično i netočna (sada nebitno) retorika Mosta prema HDZ-u politički kontraproduktivna strategija, koja zatvara vrata mogućoj vlasti?! Krenimo redom.
U hrvatskom političkom pejzažu sredinom 2026. godine Most se nalazi u paradoksalnoj poziciji. Zbog čega?
Anketno se kreće oko 8–9 posto potpore, predstavlja se kao stranka desnog centra i logično bi trebali biti prirodni partner ili barem ozbiljan sugovornik HDZ-u. Umjesto toga njihova retorika oko afere s kancerogenim otpadom u Gospiću dosegla je razinu ultimativnog odbacivanja cijele vladajuće stranke i osobno Andreja Plenkovića.
Zahtjevi za hitnom smjenom ‘cijelog HDZ-a’ i odstupanjem premijera pretvorili su se u gotovo ritualnu formulaciju. Ova žestina nije samo moralni stav, ona je, bojim se, strateška pogreška koja Mostu dugoročno šteti više nego što mu pomaže.
Most je godinama gradio imidž umjerene, reformističke desnice koja kritizira HDZ zbog korupcije, klijentelizma i neučinkovitosti. Da, ali bez potpunog raskida. Ta pozicija omogućavala mu je da privlači birače razočarane vladajućom strankom, a da istovremeno ostaje otvoren za eventualne postizborne dogovore.
Stranka je ‘gospićku krizu’ dočekala s novim predsjednikom, umjesto umjerenog Petrova odgovornost je preuzeo poprilično radikalniji Grmoja. Gospićka afera s tonama opasnog otpada, teškim metalima, PFAS spojevima i sumnjama na sustavni neuspjeh institucija pružila im je legitiman povod za oštru kritiku.
Ali, Most nije stao na razini traženja odgovornosti ili sankcija. Umjesto toga, prešao je u jezik totalne delegitimacije, naime HDZ kao cjelina mora nestati, Plenković mora otići odmah, a bilo kakva suradnja s njima postaje moralno nemoguća.
Takva retorika ima kratkoročne prednosti. Mobilizira dio birača koji traže čišćenje i jača dojam da je Most dosljedan i hrabar. U anketama se to vidi kroz blagi rast potpore.
Međutim, politički gledano, cijena je previsoka. Prvo, Most time isključuje sebe iz bilo kakvog realnog scenarija sastavljanja vlade desnog centra. HDZ, ma koliko oslabljen, i dalje je najjača pojedinačna stranka. Plenković i njegov krug neće se sami smijeniti zbog oporbenih ultimatuma.
Time Most gubi mogućnost da bude kingmaker ili da, u slučaju slabijeg HDZ-ova rezultata, pregovara o uvjetima ulaska u vladu. Ostaje mu samo uloga principijelnog, ali izoliranog kritičara.
Drugo, ista retorika Most približava lijevoj oporbi u zahtjevima, ali ga istovremeno ideološki udaljava od nje. SDP i Možemo također traže raspisivanje izbora i odgovornost Vlade. Ali Most nije lijeva stranka! Njegovi birači, vrijednosni okvir i programski naglasci kao suverenizam, ekonomski liberalizam, kritika ‘zelene’ politike i sl. ne uklapaju se lako u koaliciju s Možemo ili SDP-om.
Rezultat je da Most rizikuje da ostane u oporbi zajedno s HDZ-om, dok lijeva strana, ako uspije mobilizirati dovoljno glasova, formira vladu bez njih. U tom scenariju Most postaje dijelom desne oporbe koja više ne može ponuditi alternativu vlasti, već samo dodatnu kritiku.
Treće, ekstremna retorika stvara problem kredibiliteta. Ako Most sutra, u drugim okolnostima, ipak sjedne za stol s HDZ-om, birači će ga optužiti za licemjerje. Ako ostane dosljedan i odbije svaku suradnju, osuđuje se na trajnu manjinsku poziciju.
U hrvatskoj politici, gdje se vlade često sastavljaju od više partnera i gdje su čiste ideološke linije rijetke, potpuno zatvaranje vrata jednoj od dvije najveće snage rijetko donosi dugoročnu korist.
Gospićka afera zaista zaslužuje oštru kritiku. Sustavni propusti u nadzoru otpada, sumnje na korupciju i moguće zdravstvene posljedice nisu bagatelna tema. Ali politička mudrost ne leži u maksimalnom pojačavanju tona, nego u, recimo to tako, u kalibriranju.
Most bi mogao zahtijevati konkretne smjene, transparentnu sanaciju, parlamentarnu istragu i institucionalne reforme, a da pritom ne proglasi cijelu stranku i Plenkovića neprihvatljivima. Takav pristup bi mu ostavio prostor za pregovore, a da i dalje ostane oštar kritičar.
Umjesto toga, trenutačna retorika djeluje kao politički most spaljen unaprijed. Ona Mostu daje moralni kapital među dijelom javnosti, ali ga strateški slabi.
U sustavu u kojem jedna stranka rijetko može sama osvojiti apsolutnu većinu, sposobnost dogovaranja ostaje ključna. Most je svojom žestinom pokazao da je spreman platiti visoku cijenu za princip. OK, to je legitimno, ali je pitanje hoće li ta cijena biti trajna izolacija od vlasti i s lijeve i s desne strane.
P.s. Da ne bi bilo zabune, osobno između aktualnog HDZ i Mosta – biram Most. Definitivno! Ali, politika je umijeće mogućeg, praktični smisao bavljenja politikom je biti vlast, a ne oporba.
