Hrvatska je pobijedila Češku, ali jedan detalj iz Praga govori više od rezultata.
Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je u Pragu Češku 2:1, ali utakmica će ostati zapamćena i po prizoru koji se teško može nazvati nevažnim. Dok su hrvatski reprezentativci za vrijeme intoniranja Lijepe naše držali ruku na srcu, izbornik Slaven Bilić i članovi njegova stručnog stožera nisu.
I tu nije riječ o tome postoji li formalna obveza da izbornik mora držati ruku na srcu. Pitanje je puno jednostavnije: što svojim postupkom poručuje izbornik reprezentacije države čiju himnu upravo sluša? Jer izbornik nije običan gledatelj na tribini. On je prvi čovjek reprezentacije, stoji uz igrače koji predstavljaju Hrvatsku i u tom trenutku zajedno s njima predstavlja državu čiju himnu sluša.
Ruka na srcu u hrvatskoj reprezentaciji desetljećima nije bila slučajna gesta. Bila je znak poštovanja prema Hrvatskoj i njezinoj himni. Igrači su to činili, izbornici su to činili, činili su to članovi stručnog stožera. Postalo je toliko uobičajeno da se više nije ni postavljalo pitanje treba li to činiti.
Sve do Praga.
Postoji i vrlo znakovita epizoda iz vremena Ivice Račana. Dok je Račan bio predsjednik Vlade, tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković dobio je pitanje moraju li hrvatski nogometaši i stručno vodstvo držati ruku na srcu dok prije utakmice svira Lijepa naša. Markovićev odgovor bio je jasan: „Dok sam ja predsjednik, drugačije neće biti! Ta ruka je izraz ljubavi prema Hrvatskoj!“
Više od dvadeset godina poslije dobili smo potpuno drugačiju sliku. Igrači drže ruku na srcu. Izbornik i njegov stožer ne.
A onda dolazi usporedba koju nije moguće zaobići. Dagur Sigurðsson, Islanđanin koji je vodio hrvatsku rukometnu reprezentaciju, javno je snimljen kako s rukom na srcu pjeva hrvatsku himnu. Čovjek nije Hrvat, nije odrastao uz hrvatsku himnu i nije rođen u Hrvatskoj. Ali kada je vodio hrvatsku reprezentaciju, znao je što taj trenutak znači. Ruka mu je završila na srcu.
Zato je prizor iz Praga još neobičniji. Islanđanin je znao. Hrvatski izbornik nije.
I tu priča prestaje biti pitanje bontona ili osobnog stila. Ako netko vodi hrvatsku reprezentaciju, onda njegov odnos prema hrvatskoj himni nije nevažan detalj. Može se formalno pozvati na osobni izbor, ali taj izbor u javnom i simboličkom trenutku ipak nešto govori. Pogotovo kada ljudi koje vodi rade upravo suprotno.
I nije riječ o nekom hrvatskom posebnom običaju. U Sjedinjenim Američkim Državama odnos prema nacionalnoj himni uređen je i zakonom. Američki zakon za civile predviđa da tijekom izvođenja himne, kada je zastava prisutna, stoje okrenuti prema zastavi i drže desnu ruku na srcu. Dakle, u zemlji koja nacionalne simbole shvaća vrlo ozbiljno, ta gesta nije tek ukrasni dodatak protokolu.
Kod nas je ruka na srcu desetljećima bila dio slike hrvatske reprezentacije. Nije odlučivala utakmice, nije zabijala golove i nije donosila bodove. Ali predstavljala je nešto što se nije moralo posebno objašnjavati.
Zato ono što se dogodilo u Pragu nije nevažno. Stvar nije u položaju ruke. Stvar je u poruci.
Kada hrvatski reprezentativci stave ruku na srce, a njihov izbornik ne učini isto, dobivamo drugačiju sliku nego kada svi stoje zajedno. A upravo bi trenutak intoniranja himne trebao biti jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima nema razlike između igrača, izbornika i stručnog stožera.
Hrvatska je pobijedila Češku 2:1. Modrić i Pašalić zabili su za Hrvatsku, rezultat je upisan i bodovi su osvojeni. Ali prije svega toga svirala je Lijepa naša.
Igrači su stavili ruku na srce. Izbornik i njegov stručni stožer nisu.
Možda je to Bilićev osobni izbor. Formalno, jest. Ali kada si izbornik hrvatske reprezentacije, osobni izbor u trenutku kada svira hrvatska himna više nije samo osobni izbor. On postaje javna poruka.
A pitanje nakon Praga zato nije mora li Slaven Bilić držati ruku na srcu.
Pitanje je mnogo jednostavnije: zašto nije?
