Igrači hrvatske nogometne reprezentacije ne igraju za Slavena Bilića. Igraju za Hrvatsku. Za hrvatski dres, hrvatsku zastavu, hrvatsku himnu i milijune ljudi koji tu reprezentaciju doživljavaju kao nešto svoje.
Zato mi nije nevažan prizor u kojem Bilić tijekom hrvatske himne ne drži ruku na srcu. Nekome je to sitnica, meni nije. Kada svira hrvatska himna, igrači stoje mirno i predstavljaju svoju državu. Isto očekujem i od izbornika.
Bilić je profesionalni trener. Nakon hrvatske reprezentacije vodio je Lokomotiv Moskvu, Beşiktaş, West Ham, Al-Ittihad, West Bromwich Albion, Beijing Guoan, Watford i Al-Fateh. Mijenjao je klubove, države i ugovore, kao što profesionalni treneri rade. Tu nema ništa sporno.
Ali reprezentacija nije klub.
U klubu trener radi za klub. Potpiše ugovor, vodi momčad i kada taj posao završi, ide dalje. Reprezentacija je nešto drugo. Igrači dolaze iz svojih klubova i na nekoliko dana postaju reprezentativci Hrvatske. Ne dolaze igrati za izbornika. Dolaze igrati za Hrvatsku.
Zato je važan i primjer Zlatka Dalića.
Nakon srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. Dalić je imao mogućnost otići za golemim novcem. Govorio je o ponudi od 10 milijuna eura neto godišnje na tri godine. Odbio ju je. Odbijao je i druge unosne ponude i ostao izbornik Hrvatske.
To je činjenica. A što ta činjenica govori o čovjeku, svatko može zaključiti sam.
Ja svoj zaključak nemam namjeru skrivati.
Dalića je nakon Rusije vodila emocija prema Hrvatskoj. Da nije, teško je objasniti zašto bi odbio novac koji je višestruko nadmašivao ono što je mogao zaraditi ostankom na hrvatskoj klupi.
Kod Bilića je slika drukčija. Njegova je trenerska karijera nakon Hrvatske obilježena klubovima i ugovorima na različitim stranama svijeta. To je profesionalizam i na to ima potpuno pravo. Ali upravo zato postavljam pitanje koje se samo nameće.
Odrađuje li Bilić reprezentaciju kao još jedan posao u svojoj trenerskoj karijeri?
Možda će netko reći da je to nepravedno pitanje. Ja ga ipak moram postaviti.
Jer kada hrvatska himna svira, ne gledam samo nogometnog trenera. Gledam čovjeka koji vodi hrvatsku reprezentaciju.
I zato mi ruka na srcu nije protokol. To je odnos prema Hrvatskoj.
Igrači igraju za Hrvatsku. Navijači navijaju za Hrvatsku. Izbornici dolaze i odlaze.
Hrvatska ostaje.
