Gori Hrvatska, njen biser Dalmacija. Policija uhićuje, DORH istražuje. Pojavljuju se indicije i sumnje, spominje se i akt terorizma. No u medijima kao da vrijedi nepisano pravilo: osumnjičenici su hrvatski državljani, a samo rijetki navode njihovu nacionalnost, iako to navode i policija i DORH, odnosno USKOK.
Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj šute kao zaliveni, ni traga ni glasa. No pravo je pitanje: što bi bilo kada bi bilo drugačije?
Zamislite da su hrvatski državljani, svi hrvatske nacionalnosti, podmetnuli požare u selima sa stanovništvom srpske nacionalnosti.
Postavimo tu hipotezu. Da su četiri Hrvata podmetnula požare u selima sa srpskom većinom, medijska i politička mašinerija radila bi punom parom. SNV i SDSS vrištali bi s naslovnica o ugroženosti i sustavnom teroru. Naslovnice regionalnih i svjetskih medija izvještavale bi o etničkom nasilju, dok bi Aleksandar Vučić dramatično podizao borbenu spremnost vojske.
Domaći mediji, uglavnom u stranom vlasništvu, a neki i u srpskom, bez oklijevanja bi takav čin proglasili zločinom iz mržnje. Krivnja bi se u sekundi kolektivizirala, a cijelom narodu nametnula etiketa ekstremizma.
U stvarnosti svjedočimo potpuno drukčijem obrascu.
Kada se dogodi obratan slučaj, na scenu stupa mehanizam pacifikacije. Osumnjičenici preko noći gube nacionalni identitet i postaju tek anonimni „hrvatski državljani“. Imena se skrivaju iza inicijala, a cijeli se događaj svodi na izolirani piromanski incident. Kao da vlada medijska omerta.
Ovakvo doziranje informacija ne služi smirivanju strasti, nego otvara pitanje postoji li dvostruki kriterij u načinu na koji se javnosti predstavljaju ovakvi događaji.
Činjenice više nisu jedino važne. Važno je i tko je počinitelj, a tko oštećeni. Kada bi uloge bile zamijenjene, bi li reakcija bila ista?
Vlada li cenzura ili je na djelu ona poznata hrvatska parola: polako, sve će se riješiti?
Netko očito sada radi na tihoj diplomaciji. Pitanje je samo do kada i zašto se takav pristup tolerira.
