Glavna tema u Hrvatskoj je izbor novog glavnog ravnatelja HRT-a. HRT, ovakav kakav je danas, treba hitno reformirati, a novi glavni ravnatelj ne bi trebao biti kadar koji je ponikao unutar postojećih struktura. Kući koja godinama ponavlja iste probleme potreban je čovjek izvana, dovoljno iskusan da razumije sustav, ali dovoljno mlad i neovisan da ga može mijenjati.
.Hrvatska radiotelevizija već godinama mijenja uprave, ravnatelje i organizacijske modele, ali se ključni problemi uvijek vraćaju. HRT ima ljude, tehniku, produkcijske kapacitete i jedan od najvrjednijih audiovizualnih arhiva u Hrvatskoj, ali sve to ne daje rezultat koji bi javni servis trebao imati. Problem zato nije samo u novcu. Problem je i u sustavu koji se godinama prilagođavao samome sebi.
Tu dolazimo do pitanja novog glavnog ravnatelja. Ako se ponovno izabere čovjek iz postojećih struktura, teško je očekivati ozbiljan zaokret. Čovjek koji je dugo dio istog sustava poznaje njegove odnose, pravila i nepisane dogovore. To može biti prednost kada treba održavati postojeće stanje, ali reforma traži nešto drugo. Traži osobu koja nije vezana uz ono što treba mijenjati.
To ne znači da netko izvana ne treba poznavati HRT. Naprotiv. Novi ravnatelj mora razumjeti televiziju, produkciju, novinarstvo, poslovanje i način na koji funkcionira veliki javni sustav. Ali mora imati i određenu distancu. Mora moći pitati zašto se neki posao radi godinama na isti način, zašto određena procedura traje predugo, zašto se novac troši na održavanje strukture umjesto na program i zašto se potencijal HRT-a ne koristi bolje.
Kadar izvan sustava tu ima važnu prednost. Nema obvezu čuvati odnose koje nije stvarao. Može doći i presjeći ono što je postalo normalno samo zato što se godinama tako radilo.
A upravo je to ono što HRT-u nedostaje. Javnom servisu ne treba još jedna interna preraspodjela ljudi i funkcija, nego promjena načina upravljanja. Novac koji se može uštedjeti racionalnijom organizacijom treba se vratiti u program, u domaću produkciju, dokumentarne i dramske sadržaje, istraživačko novinarstvo i digitalizaciju golemog arhiva koji HRT ima, a koji još uvijek nije iskorišten ni približno koliko bi mogao biti.
Pritom nije problem u ljudima koji rade na HRT-u. Među njima ima vrhunskih profesionalaca. Problem nastaje kada se od njih očekuje da istodobno budu dio sustava i njegovi reformatori. Sustav koji se desetljećima razvijao na isti način teško će promijeniti netko tko je u njemu izgradio vlastitu poziciju.
Zato bi pri izboru novog glavnog ravnatelja prvi kriterij trebao biti sposobnost da se HRT promijeni, a ne samo sposobnost da se njime upravlja kakav jest. To je velika razlika. Upravljati postojećim stanjem može čovjek koji dobro poznaje kuću. Reformirati je može samo onaj tko ima dovoljno znanja da razumije njezine probleme i dovoljno slobode da se s njima uhvati u koštac.
Tu je i politička odgovornost. Ako HDZ ponovno podrži model u kojem na čelo HRT-a dolazi kadar iz postojećih struktura, teško će nakon toga govoriti o ozbiljnoj reformi javnog servisa. Ostankom struktura možda se kupuje mir unutar kuće, ali se ne rješavaju problemi zbog kojih je HRT godinama predmet kritika.
A ono što se danas čini kao održavanje stabilnosti sutra može postati politički teret. Ne zato što će birači glasati zbog jednog ravnatelja, nego zato što se dugogodišnja odgovornost za stanje javnog servisa prije ili kasnije povezuje s onima koji su imali mogućnost nešto promijeniti.
Zato izbor novog glavnog ravnatelja nije pitanje toga tko najbolje poznaje Prisavlje. Pravo pitanje je tko ima dovoljno znanja da razumije HRT, ali nije toliko vezan uz njegove postojeće strukture da ih ne može promijeniti.
Ako se želi stvarna reforma, vrijeme je za kadar izvan sustava.
