Postoji jedna posebna vrsta političke ironije: dok su u oporbi, svi su veliki zaštitnici radnika, a kada osvoje vlast, isti ti radnici od simbola društvene pravde postaju problem koji treba riješiti. U Zagrebu gledamo upravo takvu promjenu. Možemo i SDP godinama su gradili politički identitet na zaštiti radničkih prava, solidarnosti i kritici kapitala. Danas se prema zaposlenicima gradskih službi odnose kao poslodavci kojima je proračunska tablica važnija od zahtjeva ljudi koji taj sustav održavaju.
Dok su bili u oporbi, usta su im bila puna solidarnosti, potplaćenih teta u vrtićima, smetlara i vozača. Sebe su predstavljali kao jedinu branu pred hladnim kapitalizmom. A onda pobijede na izborima, sjednu u fotelje i priča se promijeni. Crvene zastave zamijene odijela, a parole o radničkim pravima kalkulatori i tablice.
Posebno je zanimljivo kako se mijenja politički jezik kada treba braniti vlastite odluke. Štrajk, koji je u doktrini ljevice jedno od temeljnih radničkih prava, dolaskom Tomislava Tomaševića i SDP-a postaje problem, pritisak i opasnost za grad. Umjesto razgovora i dogovora, sve češće se govori o sudskim zabranama, šteti i odgovornosti radnika. A onda se javnost uvjerava da problem nisu oni koji upravljaju sustavom, nego oni koji traže veće plaće i bolje uvjete rada. upravo tu Tomaševićevu preobrazbu analizira Robert Čulina.
Od grljenja radnika do sudskih zabrana
Dok desničar na vlasti otvoreno kaže da štiti proračun i tržište, pa barem znate na čemu ste, ljevica izvede najpodliji potez i napravi izdaju iznutra.
Do jučer su se njihovi aktivisti naslikavali s radnicima ZET-a i Čistoće. Čim su zasjeli u fotelje i preuzeli gradsku blagajnu, ti isti radnici više nisu heroji grada. Preko noći su postali nerealni, neodgovorni i izmanipulirani od oporbe.
Štrajk, koji je u doktrini ljevice najsvetije radničko pravo, dolaskom Tomislava Tomaševića i SDP-a postaje neprihvatljiv pritisak i opasnost za grad. Bez trunke srama potežu se sudske zabrane i prebrojavaju dnevnice, uz krutost na kojoj bi im pozavidjeli i najžešći korporativni menadžeri.
Medijski odstrel uz bakicu i vozačicu Kristinu
Sramotnu ulogu u ovome igra i dio medija. Umjesto da preispituju ugovore ili nesposobnost uprave da dogovori uvjete s radnicima, fokus se prebacuje na huškanje javnosti protiv radnika.
Ubacuje se u treću brzinu te se šalju ekipe na teren s jasnim ciljem. Prvo treba pronaći bakicu na stanici koja će pred kamerama pljuvati po štrajku. Kamera hvata umorno lice umirovljenice dok čeka tramvaj, a novinar postavlja sugestivno pitanje o povećanju plaća dok narod čeka na hladnoći. Kao naručeno, dobiva se savršen izljev gnjeva o tome kako bi svi samo novce i kako bi ih trebalo biti sram dok umirovljenici nemaju ništa.
A onda slijedi kruna medijskog inženjeringa, ulazak vozačice Kristine s asimetričnom woke frizurom i kričavo obojenim pramenovima. Ona u mikrofon punim ustima predano objašnjava kako pravi radnici rade, a ne štrajkaju, jer je njoj iznad svega stalo do javnog dobra i njezinih sugrađana. Kristina postaje medijska heroina dana i dokaz da su štrajkaši samo razmaženi neradnici, dok vlast u pozadini trlja ruke jer je našla idealno lice za slamanje solidarnosti unutar samog kolektiva.
Problem tako više nije gradska vlast koja ne zna upravljati sustavom. Problem je smetlar koji ne želi raditi za crkavicu ili vozač koji odbija voziti neispravan autobus. Gnjev sirotinje uspješno je usmjeren na još veću sirotinju.
Ljubav s krupnim kapitalom i moralne prodike
Iza priče o zelenoj tranziciji puca još jedan mit, onaj o borbi protiv krupnog kapitala. Unatoč godinama galamljenja protiv privatnika, milijunski poslovi za zbrinjavanje otpada i razne konzultantske usluge i dalje bez problema cure u ruke privatnih tvrtki, dok se vlastitim radnicima broji svaki cent povišice.
Ako novca fali, rješenje ljevice nije udar na te igrače, nego poskupljenje usluga za građane.
Ono što Možemo i SDP na vlasti čini posebno iritantnima jest njihova moralna superiornost. Kada desnica reže prava, to radi otvoreno. Kada to radi zagrebačka ljevica, oni nas uvjeravaju da to rade za naše dobro, a ako podržavate radnike, proglasit će vas neinformiranima ili oruđem u rukama desnice. Koja ironija!
Birači su kupili borbu protiv nepravde, a dobili tehnokrate kojima je Excel tablica svetinja, radnik neprijatelj sustava, a bakica s ulice i ideološki podobna Kristina medijski džokeri za slamanje radničkog otpora.
