Novi film Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ ponovno otvara staru temu, djecu s Kozare i njihovu sudbinu nakon njemačke ofenzive 1942. godine. Tema je to o kojoj se desetljećima govori, ali i tema oko koje nikada nije bilo suglasja, osobito kada je riječ o tome što se s tom djecom događalo nakon odvođenja iz njihovih krajeva.
O djeci s Kozare pisalo se mnogo, a postoje i dokumenti, popisi, svjedočanstva i druga arhivska građa koja omogućuju provjeru pojedinih tvrdnji. Zato je sasvim legitimno pitati što će Zafranovićev film prikazati kao činjenicu, a što će biti filmska interpretacija. Igrani film ima pravo na dramatizaciju, ali nema pravo tražiti od gledatelja da izmišljenu ili izmijenjenu priču prihvati kao povijesnu činjenicu, a sve to analizira politički analitičar Ivica Granić.
Upravo na tome inzistira Ivica Granić. Podsjeća na Zafranovićeve ranije radove, na način na koji je prikazivao pojedine povijesne događaje, ali i na okolnosti u kojima je nastao njegov najnoviji film. Posebno se osvrće na promotivni plakat i fotografiju koja, kako upozorava, nema veze s djecom s Kozare. Pitanje je zato jednostavno: gdje završava umjetnička sloboda, a gdje počinje krivotvorenje povijesti?
Zafranovićev „Zlatni rez“ i najnovije krivotvorenje povijesti
Novi film Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ bavi se njemačkom ofenzivom na Kozari 1942. i sudbinama djece „odvođene u sustav logora NDH, uključujući Jasenovac“. Scenarij potječe još iz 1980-ih, a potpisuju ga Arsen Diklić i Zafranović.
Svojedobno sam se bavio problematikom djece s Kozare, napisao nekoliko članaka, tako da mi je ovdje odmah bilo jasno da je u pitanju jedna teška krivotvorina. Izvrsni Igor Vukić u tome je otišao znatno dalje od mene. Uglavnom, do sada su mnoge priče ispričane i članci napisani da bi se shvatilo što se događalo nakon te velike njemačke ofenzive, koliko je djece spašeno i udomljeno u Zagrebu, Samoboru i drugoj okolici Zagreba, ali istina, naravno, ne odgovara velikosrpskom narativu, sada potpomognutom bivšim jugoslavenskim režimskim kvaziumjetnikom.
Sumnja u krivotvorenje povijesti uvijek je prisutna kad su u pitanju režiseri poput Zafranovića. U Hrvatskoj se već desetljećima zna da je u „Okupaciji u 26 slika“, dokumentarcima o Jasenovcu i filmu o suđenju Artukoviću koristio pojednostavljene, dramatizirane, dijelom krivotvorene ili posve netočne prikaze.
Krivotvorenje je praktički konstanta njegovih uradaka. Bizarno, najnovija se tiče čak i krivotvorenja promotivnog plakata. Riječ je o fotografiji obitelji Ivičević iz El Shata, koja ima svrhu glumiti majku i djecu s Kozare.
Igrani film nije povijesni udžbenik. Režiser i ekipa biraju perspektive, zgušnjavaju događaje, izmišljaju događaje, dijaloge i scene radi umjetničkog učinka. To vrijedi i za Zafranovića i za većinu ratnih filmova.
U redu, ali povjerenje se gradi i na režiserovoj reputaciji, koja je u Srbiji i Republici Srpskoj, istina, visoka, ali je u Hrvatskoj neosporno nula. A s obzirom na to da mu je reputacija takva kakva jest, a film su mu financirali Aleksandar Vučić, Draško Stanivuković i Milorad Dodik, već sada je jasno da u filmu neće biti nikakvih usporedbi s primarnim izvorima, popisima djece s Kozare, izvješćima vlasti NDH, svjedočanstvima preživjelih i arhivskom građom.
A ako film u tome odstupa, a već sada se zna da je to tako, legitimno je uočiti da je u pitanju povijesna krivotvorina, bez obzira na to tko ga je snimio, tko u filmu glumio, tko sudjelovao u snimanju itd.
Najpraktičniji pristup bio bi pogledati film i usporediti konkretne tvrdnje s dokumentima, ali za to treba imati želudac. Ja svakako vrijeme na tu krivotvorinu gubiti neću. Ipak imam previše godina i previše iskustva da bih nasjedao na mračnu propagandu Vučića, Stanivukovića, Dodika i Zafranovića.
Svojedobno sam pogledao krivotvorinu „Okupaciju u 26 slika“, samo da je to bilo bi dovoljno i za tri života.
