Zašto hrvatski mediji danima analiziraju izbore u Srbiji, veličaju političke promjene i otvaraju prostor srbijanskom modelu, dok položaj Hrvata u BiH i zbivanja u drugim susjednim državama ostaju u drugom planu?
Izbori u Srbiji, Aleksandar Vučić i studentski pokret danima dominiraju hrvatskim medijskim prostorom. Petar Škorić upozorava na nerazmjer u medijskoj pozornosti prema Srbiji i drugim susjednim državama, osobito Bosni i Hercegovini, te otvara pitanje koliko su se hrvatski mediji doista odmaknuli od naslijeđenih regionalnih obrazaca.
Izbori u Srbiji, politička sudbina Aleksandra Vučića i djelovanje studentskog pokreta već danima zauzimaju velik prostor u hrvatskim medijima. Izvještaji, analize, komentari i procjene političkih posljedica smjenjuju se iz dana u dan, a zbivanja u Beogradu postala su jedna od dominantnih tema domaćega javnog prostora.
Naravno, politička zbivanja u susjednoj Srbiji važna su za Hrvatsku. Riječ je o državi s kojom Hrvatska ima otvorena pitanja, gospodarske veze i složeno povijesno nasljeđe. No problem nastaje kada se postavi pitanje zašto se politički život Srbije prati s tolikom pozornošću, dok izbori i događaji u drugim susjednim državama ne dobivaju ni približno jednak medijski prostor.
Upravo je to pitanje otvorio Petar Škorić, bivši saborski zastupnik i nekadašnji predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Split, u objavi na društvenoj mreži. Njegova poruka sažeta je u naslovu koji poziva na razmišljanje o hrvatskoj medijskoj samostalnosti i nasljeđu zajedničke države: Hrvatska je izišla iz Jugoslavije, ali je li Jugoslavija izišla iz medija?
Zašto su izbori u Srbiji važniji od izbora u drugim susjednim državama?
Usporedba koju Škorić otvara nije bez temelja kao pitanje za medijsku analizu. Kada se održavaju izbori u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji ili Italiji, koliko dugo njihove političke posljedice ostaju u središtu hrvatskih naslovnica? Koliko se prostora posvećuje odnosima političkih snaga u tim državama, njihovim unutarnjim sukobima i mogućim posljedicama za Hrvatsku?
Srbija, s druge strane, redovito izaziva snažan interes hrvatskih medija, osobito kada je riječ o Aleksandru Vučiću, odnosima vlasti i oporbe ili prosvjedima. Takav interes može se dijelom objasniti zajedničkom prošlošću, neriješenim bilateralnim pitanjima i političkim značenjem odnosa Zagreba i Beograda. Ipak, ostaje legitimno pitanje odgovara li količina medijskog prostora stvarnoj važnosti pojedinih događaja za hrvatske građane.
Pritom nije sporno da mediji trebaju izvještavati o Srbiji. Sporno pitanje jest postoji li ravnoteža u odabiru tema i koliko se pozornosti posvećuje događajima koji izravno utječu na hrvatske nacionalne interese.
Hrvati u Bosni i Hercegovini ostaju u sjeni političkih zbivanja u Srbiji
Posebno se nameće usporedba s Bosnom i Hercegovinom, državom u kojoj živi hrvatski narod čiji su položaj, politička ravnopravnost, konstitutivnost i legitimno predstavljanje dugogodišnje teme hrvatske politike.
Hrvatska prema Ustavu ima obvezu skrbiti o pravima i interesima svojih državljana koji žive u inozemstvu te promicati veze s Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini pritom ima posebno značenje zbog njihove povijesne povezanosti s Hrvatskom i političkih okolnosti u kojima ostvaruju svoja prava.
Unatoč tomu, otvara se pitanje dobivaju li izbori u BiH, političke odluke koje utječu na položaj Hrvata i sporovi oko njihova predstavljanja usporedivu medijsku pozornost kao politička zbivanja u Srbiji.
Ako je cilj hrvatskih medija informirati javnost o događajima važnima za državu i njezine građane, onda bi i ova usporedba trebala biti dio ozbiljne rasprave o uredničkim prioritetima. Nije dovoljno samo pratiti ono što je trenutačno najglasnije ili privlači najveći broj čitatelja. Jednako je važno procijeniti što je dugoročno važno za hrvatske političke, nacionalne i gospodarske interese.
Strano vlasništvo i regionalne medijske grupacije otvaraju dodatna pitanja
U raspravi o hrvatskom medijskom prostoru ne može se zaobići ni vlasnička struktura. Značajan dio hrvatskih medija u stranom je vlasništvu, a na tržištu djeluju i regionalne medijske grupacije koje posluju u više država jugoistočne Europe.
Sama činjenica da je neki medij u stranom vlasništvu ne znači da njegove uredničke odluke određuju strani interesi niti da postoji jedinstvena politička agenda. Međutim, vlasnička struktura, poslovni modeli, regionalna tržišta i urednička politika legitimne su teme za istraživanje, posebno kada se raspravlja o tome kako nastaju medijski prioriteti i zašto pojedine teme dobivaju više prostora od drugih.
Zato bi bilo važno analizirati koliko se izvještava o Srbiji u odnosu na ostale susjedne zemlje, koliko se sadržaja preuzima iz regionalnih redakcija te postoje li razlike u načinu na koji hrvatski mediji obrađuju političke događaje u različitim državama. Tek bi takvi podaci mogli pokazati radi li se o uobičajenom uredničkom odabiru, komercijalnim razlozima, interesu publike ili obrascu koji zaslužuje dodatnu pozornost.
Medijska slika Srbije postaje i dio hrvatske unutarnjopolitičke rasprave
Dodatno je pitanje način na koji se izbori u Srbiji predstavljaju hrvatskoj javnosti. Kada se pobjeda jedne političke opcije prikazuje kao dokaz da je sličan politički rasplet moguć i u Hrvatskoj, izvještavanje prestaje biti samo praćenje susjedne države i ulazi u područje domaćih političkih interpretacija.
Dio hrvatske javnosti u studentskim prosvjedima i izbornim rezultatima u Srbiji vidi poruku o mogućnosti političkih promjena. Drugi upozoravaju da se političke okolnosti dviju država bitno razlikuju te da se srbijanski izbori ne mogu jednostavno preslikati na Hrvatsku.
Od iluzija o „izgubljenom bratu” i porfirijanskih obmana do Sandre Benčić i estrade
Takve interpretacije legitimne su u političkoj raspravi, ali važno je razlikovati izvještavanje o činjenicama od komentara, navijanja i pokušaja da se događaji u jednoj državi pretvore u argument za političke obračune u drugoj.
Upravo zato pitanje medijskih prioriteta nije nevažno. Ako se zbivanja u Srbiji danima analiziraju iz različitih kutova, a drugi događaji od neposredne važnosti za Hrvatsku ostaju u sjeni, javnost ima pravo pitati se prema kojim se kriterijima određuje što zaslužuje najviše prostora.
Tri i pol desetljeća nakon raspada Jugoslavije
Hrvatska je samostalna država već više od tri i pol desetljeća. U međuvremenu se promijenilo mnogo toga, od političkog sustava i međunarodnog položaja do gospodarskih veza i medijske tehnologije. No pitanje koje je otvorio Škorić odnosi se na nešto što se ne može riješiti samo promjenom državnih granica.
Jesu li hrvatski mediji razvili vlastite prioritete koji proizlaze iz položaja Hrvatske kao samostalne države članice Europske unije ili se u dijelu njih i dalje održava snažna usmjerenost na politička zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije?
Odgovor ne može se dati samo na temelju nekoliko dana intenzivnog izvještavanja. Za ozbiljan zaključak potrebna je analiza medijskog sadržaja, vlasničkih odnosa, uredničkih odluka i interesa publike. No samo postavljanje pitanja o tome zašto Srbija dobiva toliko prostora, a druge susjedne države znatno manje, legitimno je i važno za raspravu o ulozi medija u Hrvatskoj.
Iz Jugoslavije smo izašli prije 35 godina. Pitanje je jesu li se u istom razdoblju jednako promijenili i naši medijski prioriteti.
Sprema li se Vučiću uhićenje? Brnabić tvrdi da pobjednici izbora pripremaju politički progon
