Od iluzija o „izgubljenom bratu” i porfirijanskih obmana do Sandre Benčić i Severine: kako dio domaće scene svaku izbornu utrku preko istočne granice pretvara u politički erotski san.
Kad god se preko istočne granice zakuha izborna juha, u medijsko-političkom prostoru događa se dobro poznati fenomen. Dio lijeve i liberalne scene naglo dobiva onaj prepoznatljivi visokonaponski sjaj u očima. Izbori u Srbiji za njih nisu samo susjedna demokratska utakmica, oni su kolektivna seansa, emocionalni rolerkoster i, ruku na srce, svojevrsni politički erotski san u kojem se traži spas izgubljenog brata.
Iluzija o Novom danu i povratku izgubljenog brata
Formula je zapravo smiješno jednostavna. Čim se u Beogradu pojave nekakvi prosvjedi, nova lica ili takozvane nestranačke liste koje svesrdno podržava tamošnja akademska elita, u zagrebačkim i regionalnim lijevo-liberalnim krugovima automatski se pale lampice nade. Projugoslavenska klika odmah počinje sanjati svoju omiljenu bajku o tome kako će se susjedi preko noći preodgojiti, odreći svojih dubokih radikalskih korijena i napokon zakoračiti u prosvijećenu, navodno čistu antifašističku budućnost. Svaki izborni ciklus u Srbiji prati se s takvom suludom pažnjom kakvu nema ni sastavljanje vlastite Vlade, dok dežurni analitičari s ljevice drhte nad mobitelima uz svaki novi presjek izlaznosti, potajno se nadajući uskrsnuću zajedničkog kulturnog prostora, piše Robert Čulina na društvenoj mreži.
SANU, ruski utjecaj i porfirijanska prijevara
Vrhunac tog neviđenog političkog sljepila nastupa onog trenutka kad se u cijelu igru ubaci domaća pamet iz institucija poput SANU-a. Dok normalan svijet s punim pravom sumnjičavo gleda na svaku listu čiji eksponenti vuku korijene iz nacionalističkih krugova, naši lijevi komentatori spremni su veselo zažmiriti na oba oka. Pritom sve neodoljivo miriše na dobro poznatu porfirijansku prijevaru — identičan obrazac u kojem se zagrebačke salone godinama šarmiralo pričama o dijalogu, zagrebačkim rokerskim danima i urbanom licu, da bi na kraju ispod te uglađene maske izronila ista ona tvrdokorna velikosrpska matrica. S jednako naivnim entuzijazmom danas se potpuno ignorira i gura pod tepih utjecaj velikog ruskog brata, jer je važno samo srušiti trenutni bauk na vlasti, pa se čak i otvorena podrška kremljskoj politici u Beogradu bez imalo grižnje savjesti prešutno tolerira pod izlikom da je riječ o višoj antirežimskoj borbi.
Festivalska katarza uz Sandru Benčić i Severinu
Kruna tog kolektivnog ludila prikazana je onog trenutka kada nam cijelu idilu začine videoisječci u kojima Sandra Benčić zanosno gubi dah nad istočnim demokratskim procesima, dok u isto vrijeme ta ista Sandra redovito uspijeva zaboraviti čestitati Dan državnosti ili Dan hrvatskih branitelja, kao da joj domaći praznici izazivaju fizičku bol. Dok ona i njezina družina ignoriraju vlastitu državu, raspjevana pevaljka Severina u transu slavi svaku regionalnu promjenu s mikrofonom u ruci, kao da joj život o tome ovisi.
I tako, dok se izbori u Srbiji polako privode kraju, a srbijanski politički eter i dalje sasvim mirno vrti svoje dobro poznate nacionalne i proruske matrice, naši dežurni sanjari opet ostaju duboko razočarani u svojoj naivnoj vjeri. No nema tu nikakvog straha za njih — čim se na horizontu pojavi prva iduća prilika za slijepu nadu u istočne spasitelje, ti isti orgazmični snovi o preodgojenom susjedstvu ponovno će se probuditi u punom sjaju, jer ponavljanje gradiva očito jest majka mudrosti, barem onda kada netko uporno odbija izaći iz svojih političkih iluzija.
