Gostujući u podcastu Velebit, koji uređuje i vodi Marko Jurič, Tomislav Jonjić, odvjetnik, povjesničar i predsjednik Nezavisne liste Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska, iznio je svoj pogled na ujedinjenje hrvatske desnice i konkretne korake koje smatra nužnima za zajednički izlazak na izbore.
Jonjić je govorio o razgovorima s predstavnicima Mosta, Domovinskog pokreta, Domina, HSP-a, Hrvatskih suverenista i Bloka za Hrvatsku, ali i o razlozima zbog kojih su raniji pokušaji okupljanja desnih stranaka završavali neuspjehom. Njegov je prijedlog stvaranje zajedničkog izbornog bloka, uz unaprijed dogovorena programska načela, jasna pravila suradnje i raspodjelu odgovornosti.
Desnica mora prestati tražiti političke uzore izvan Hrvatske
Jedan od problema koje Jonjić prepoznaje jest takozvani „satelitski sindrom”. Umjesto da izgrađuju vlastitu politiku polazeći od hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatske povijesne stvarnosti, pojedini politički akteri traže uzore u inozemstvu i pokušavaju oponašati strane lidere, od Donalda Trumpa i Viktora Orbána do Vladimira Putina.
Pritom se zanemaruje jednostavna činjenica: nijedan strani državnik neće hrvatske interese staviti ispred interesa vlastite države.
Drugi problem je defetizam, odnosno uvjerenje da je politika nužno prljav posao u kojem nema mjesta za pošteno djelovanje. Takav pristup udaljava građane od političkog života, potiče apstinenciju i ostavlja prostor političkim opcijama da s relativno malom potporom birača osvoje vlast.
Zašto su propadali dosadašnji pokušaji ujedinjenja?
Jonjić se osvrnuo i na ranija iskustva okupljanja hrvatske desnice. Od raspada koalicija devedesetih godina, preko inicijativa poput HRAST-a i pokreta Zvonka Bušića, do kasnijih razlaza u Bloku za Hrvatsku i Domovinskom pokretu, zajednički pokušaji često su završavali unutarnjim sukobima.
Prema njegovoj analizi, problem nije uvijek bio u ideološkim razlikama. Veliku ulogu imali su neuređeni odnosi, nedostatak pregovaračkih pravila i borba za političke pozicije, osobito za saborske mandate nakon izbora.
Drugim riječima, stranke su se znale dogovoriti o zajedničkom nastupu, ali nisu unaprijed riješile pitanje međusobnih odnosa i podjele odgovornosti.
Zato Jonjić smatra da budući savez mora počivati na ozbiljnom koalicijskom ugovoru. U njemu bi trebalo precizno definirati programska načela, političke granice, način odlučivanja i raspodjelu odgovornosti.
Jedna izborna lista umjesto rasipanja glasova
Posebno mjesto u Jonjićevu prijedlogu zauzima izborna matematika, odnosno D’Hondtova metoda raspodjele mandata.
Izlazak više manjih stranaka u odvojenim izbornim kolonama nosi rizik da dio glasova ostane bez parlamentarnog učinka. Zajednička lista, prema njegovu tumačenju, omogućila bi koncentriranje biračke potpore i stvaranje snažnijeg parlamentarnog bloka.
Nije, dakle, riječ samo o tome koliko će koja stranka osvojiti glasova, nego o tome koliko će zajednički nastup omogućiti osvajanje mandata i stvaranje političke snage nakon izbora.
Jonjić pritom zagovara unaprijed dogovorene odnose. Ako jedna stranka daje zajedničkog predsjedničkog kandidata, druge bi mogle dobiti odgovarajuću prednost pri sastavljanju lista za Hrvatski sabor ili Europski parlament.
Takav model trebao bi spriječiti naknadna prepucavanja i međusobno nadmetanje koje je obilježilo dio ranijih pokušaja suradnje.
Most ne treba gurati prema ljevici
Govoreći o konkretnim političkim akterima, Jonjić je spomenuo razgovore s predstavnicima Mosta, Domovinskog pokreta, HSP-a, Hrvatskih suverenista, Bloka za Hrvatsku i Domina.
Kada je riječ o Mostu, njegov je stav da tu stranku ne treba unaprijed otpisivati niti je gurati prema političkoj ljevici.
Premda dio birača Most možda ne doživljava kao klasičnu desnu stranku, Jonjić smatra da suradnju ne treba unaprijed isključivati. Politički je važno ne zatvarati vrata razgovorima i ne stvarati nove podjele.
Posebno je naglasio razliku između položaja male stranke koja ulazi u vlast kao partner HDZ-u i položaja snažnog zajedničkog bloka koji bi raspolagao s 15 ili 20 saborskih mandata.
U drugom slučaju pregovaračka pozicija bila bi bitno drukčija. Umjesto trgovanja pojedinačnim ministarskim mjestima, zajednički blok mogao bi inzistirati na prihvaćanju unaprijed dogovorenih programskih načela.
Domovinski pokret i Domino moraju pronaći zajednički jezik
Drugo važno pitanje odnosi se na Domovinski pokret i Domino, između kojih postoje političke nesuglasice i međusobna opterećenja.
Jonjić smatra da te razlike ne bi smjele biti prepreka razgovorima o zajedničkom nastupu. Upozorava na rizik da Domovinski pokret, ostane li u postojećim političkim aranžmanima s HDZ-om, dugoročno izgubi vlastiti politički prostor.
Zato je, prema njegovu prijedlogu, potrebno prevladati osobne i stranačke sukobe te ponovno otvoriti razgovore o zajedničkom političkom nastupu.
U krug mogućih sudionika okupljanja ubraja i HSP, Hrvatske suvereniste i Blok za Hrvatsku.
Jonjić je pritom spomenuo i Mariju Selak Raspudić, koja je, prema njegovim riječima, jasno dala do znanja da svoju političku budućnost ne vidi na desnici.
Zajedništvo nije samo zajednička lista, nego dogovor o tome što nakon izbora
Konačni cilj takvog okupljanja, prema Jonjićevu viđenju, ne bi smio biti ulazak u Vladu pod svaku cijenu. Zajednički blok ne bi trebao služiti kao politička potpora HDZ-u ili ljevici bez jasnog programskog dogovora.
Bit je u tome da se prije izbora utvrde načela, a nakon izbora poštuje ono što je dogovoreno.
O Aleksandru Maršavelskom oglasio se i Igor Štimac, evo što poručuje
Ako nema prihvaćanja zajedničkog programa, Jonjić kao alternativu ističe mogućnost novih izbora, umjesto sklapanja kompromisa isključivo radi ministarskih pozicija.
Njegova je poruka da se hrvatska desnica mora osloboditi dosadašnjeg obrasca u kojem se pred izbore govori o zajedništvu, a nakon izbora ponovno otvaraju sukobi oko funkcija i mandata.
Ujedinjenje, prema tom modelu, počinje prije izbora, ozbiljnim političkim dogovorom, a ne nakon njih, pregovorima o foteljama.
