Izložba Dejana Medakovića u Zagrebu i smrt Ratka Mladića u Haagu na prvi pogled nemaju mnogo toga zajedničkog. Ipak, između ta dva događaja postoji važna poveznica. U središtu te priče nalazi se Porfirije, danas patrijarh Srpske pravoslavne crkve, a nekada zagrebački mitropolit koji je godinama njegovao bliske odnose s dijelom zagrebačke kulturne i političke scene.

Dok je u Zagrebu Porfirije predstavljan kao čovjek dijaloga i pomirenja, njegovi postupci nakon smrti Ratka Mladića pokazali su sasvim drugo lice. Na beogradskom opelu za osuđenog ratnog zločinca Mladića nije bio tek nijemi promatrač. Vodio je obred, Mladića nazivao generalom, a cijeli je događaj dobio obilježja javnog veličanja čovjeka odgovornog za neke od najtežih zločina počinjenih tijekom rata u BiH, pišr Robert Čulina.

Čulina nastavlja naglašavajući- I tu nastaje problem za one koji su godinama gradili drugačiju sliku Porfirija. Ljudi koji su ga u Zagrebu primali, družili se s njim i predstavljali kao simbol dijaloga nakon svega su uglavnom ostali bez riječi. Nema objašnjenja, nema suočavanja s vlastitim ranijim procjenama. Umjesto njih, političku reakciju preuzeli su drugi.

Robert Čulina u svom tekstu upravo tu vidi ključnu ironiju. Povezuje izložbu Dejana Medakovića, Porfirijeve zagrebačke kontakte i njegovo sudjelovanje na ispraćaju Ratka Mladića te postavlja pitanje koliko je priča o pomirenju zapravo bila iskrena.

Kada se u studenome 2025. godine pred Srpskim kulturnim centrom u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici okupila grupa maskiranih pripadnika Bad Blue Boysa, javnost je svjedočila tek prvoj iskri. Povod je bila izložba o legatu Dejana Medakovića. Za organizatore to je bio tek hommage povjesničaru umjetnosti rođenom u Zagrebu, no za prosvjednike radilo se o čistoj provokaciji.

Medaković nije bio tek intelektualac, nego bivši predsjednik SANU-a i jedan od ključnih autora Memoranduma iz 1986. godine, dokumenta iskorištenog kao ideološka podloga za politiku Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Radilo se o istom onom Karadžiću i njegovoj ideologiji koje su zagrebačke vlasti licemjerno ugostile kroz spomenutu izložbu u samom srcu grada, pa se potom, u strahu od reakcije javnosti, zaboravile na njoj uopće pojaviti.

Prava drama uslijedila je nakon smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Haagu. Mirni odlazak pretvorio se u skandal jer je misu zadušnicu na beogradskom Košutnjaku vodio sam patrijarh SPC-a Porfirije, oslovljavajući Mladića generalom te ga prikazujući kao žrtvu i heroja.

Tu dolazimo do ironije koja razotkriva svu površnost lokalne političke scene.

Malo tko je zaboravio godine od 2014. do 2021. tijekom Porfirijeva stolovanja na Ilici. U svojoj rezidenciji organizirao je čuvene zagrebačke kružoke s kremom domaće progresivne scene, odnosno licima poput Urše Raukar-Gamulin i Vilima Matule. Porfirije je tada slavljen kao moderan, ugodan i pomirljiv duhovnik za spajanje obala.

Nakon beogradskog opela Mladiću, ni Urša Raukar ni Vilim Matula nisu stali pred kamere radi objašnjenja preobrazbe svog dojučerašnjeg sugovornika s Ilice. Odlučili su jednostavno odšutjeti vlastite procjene.

Glavnu riječ u Saboru preuzela je Sandra Benčić.

Istupajući u ime projugoslavenske i zelenoslijeve oporbe, Benčić je oštro osudila čin SPC-a te iznijela zahtjev za hitnom hrvatskom blokadom pregovora Srbije s Europskom unijom. Samo se u toj nagloj patriotskoj eksploziji još zaboravila ogrnuti hrvatskom zastavom radi potpunog doživljaja. Bilo je nečega duboko apsurdnog u preuzimanju uloge glavne kritičarke od strane osobe koja na Ilici uopće nije sjedila, dok su se njezini kolege i nekadašnji patrijarhovi gosti sklonili u zavjetrinu.

Priča započeta Medakovićevim legatom u Zagrebu, a završena Porfirijevim opelom na Košutnjaku, ogolila je sve zablude o brzom pomirenju. Pokazala je izuzetno tanak furnir zagrebačkog jugoslavenstva kao i munjevit povratak ovih prostora na stare ideološke rovove.

Igor Peternel, saborski zastupnik stranke Dom i nacionalno okupljanje, održao je konferenciju za medije u prostorijama stranke na kojoj je zatražio od Vlade da srpskom patrijarhu Porfiriju zabrani ulazak u Republiku Hrvatsku.

Peternel je to zatražio nakon što je Porfirije sudjelovao na ispraćaju Ratka Mladića u Beogradu i molio nad lijesom osuđenog ratnog zločinca.

„Svi ovi koji su se kleli u Porfirija danas nemaju snage objasniti koliko su pogriješili tada ili koliko griješe sada. To je više nego jasno“, rekao je Peternel.

Govoreći o političkoj dimenziji Porfirijevog postupka, Peternel je podsjetio na presudu Ratku Mladiću.

„Ratko Mladić, pokojni osuđeni ratni zločinac, osuđen je za najteže zločine, uključujući i genocid, na doživotnu kaznu zatvora. Umro je, oni ga slave, a Porfirije ga praktički pretvara u sveca i to javno“, kazao je.

Peternel smatra da Hrvatska mora reagirati.

„Ja mislim da je tu na potezu Europska unija, a prvenstveno jedina zemlja koja je u to uključena, a to je Republika Hrvatska, koja je direktno bila tada uključena u taj ratni sukob. Prema tome, mora stati iza toga i inicirati da se Porfiriju zabrani ulazak u Europsku uniju zbog civilizacijskih pitanja, zbog veličanja ratnog zločina“, rekao je.

Posebno je upozorio da bi zabrana ulaska u Hrvatsku imala posljedice i u drugim državama Schengena.

Peternel je zaključio kako bi izostanak reakcije pokazao da se institucije Europske unije prema njegovu mišljenju ne odnose ozbiljno prema veličanju ratnih zločinaca.

„Jednostavno, ako se to ne dogodi, to znači da taj sud, Europska unija, uopće ne doživljava kao ozbiljan niti relevantan“, poručio je Peternel.

Robert Čulina uputio je otvoreno pismo Zvonimiru Troskotu u kojem ga je upozorio da nalaz vode iz berlinskog laboratorija ne može biti predstavljen kao neoboriv dokaz bez jasno utvrđene procedure uzorkovanja, čuvanja i transporta. Čulina pritom upozorava na problem sukoba interesa i lanca nadzora te poziva Troskota da se u dokazivanju onečišćenja vode drži pravila struke, a ne političkog prepucavanja.

Poštovani gospodine Troskot,

Ne sumnjam u Vaše dobre namjere i iskrenu želju da pomognete ljudima u Karlovcu i okolici koji se bore s problemom onečišćenja vode. Razumijem poriv da se stvari poguraju s mrtve točke i napravi pritisak na odgovorne. Ipak, kada u javnosti baratamo pojmovima poput dokaza i neovisnih analiza, moramo biti svjesni da forenzika ne trpi prečace i zahtijeva ozbiljno stručno znanje.

Politizacija institucija i sukob interesa

Potpuno mi je jasna sumnja građana u službene nalaze HZJZ-a i lokalnih zavoda. Budući da su pod izravnom kontrolom politike i države, naravno je da postoji opravdana bojazan da se nalazi peglaju kako bi se izbjegle političke posljedice i kupio mir.

No, isti princip vrijedi za sve. Kada uzorke uzima bilo koja strana s političkim ili osobnim interesom, gubi se nepristranost i otvara prostor za sumnju.

Vrijednost nalaza iz Berlina

Nalaz iz berlinskog laboratorija vjerojatno je sasvim točno pokazao što se nalazilo u bočici koja im je stigla. Međutim, u pravnom i forenzičkom smislu, taj dokument bez pokrića s terena nažalost nema onu dokaznu snagu koja mu se sada pokušava pripisati.

Kršenje pravila nepristranosti

Osnovno pravilo svake ozbiljne istrage nalaže da zainteresirana strana nikada ne smije sama prikupljati dokaze. Onog trenutka kada ste sami punili bočice na terenu, stvoren je sukob interesa. To je ista vrsta stručne pogreške zbog koje opravdano kritiziramo sustav kada sam sebe kontrolira.

Gubitak lanca nadzora

U forenzici je takozvani lanac nadzora sve. Nitko danas ne može sa sigurnošću jamčiti gdje su te boce stajale, tko ih je sve otvarao ili u kakvim su uvjetima putovale od Karlovca do Njemačke.

Bez službenog zapisnika i zapečaćenih forenzičkih traka koje je nemoguće skinuti bez traga, takav bi nalaz na svakom sudu pao u prvoj sekundi.

Problematika hladnog lanca i kontaminacije

Voda je živ medij. Bez stručne osobe koja zna kako sterilizirati samu slavinu prije uzimanja uzorka i bez strogo održavane temperature od plus dva do plus osam stupnjeva na cijelom putu, sastav vode u boci se mijenja iz sata u sat.

Bakterije umiru ili podivljaju, kemijski spojevi reagiraju i ono što stigne u Berlin više nije ono što je izašlo iz pipe.

Usporedba s forenzičkom praksom

Prikazivati takav papir kao neoborivu istinu jednako je neozbiljno kao i kada nam državne institucije poručuju da im vjerujemo na riječ.

To je prilika u kojoj netko sam odnese nož s mjesta događaja u privatnoj vrećici u inozemstvo i onda tvrdi da ima krunski dokaz za sud.

Stvarni izvor problema u sustavu

Ako doista želite napraviti promjenu, bilo bi puno korisnije da svoju energiju i saborsku govornicu kolega usmjerite na privatne tvrtke i konzultante koji štancaju studije zaštite okoliša.

To je zatvoren krug ljudi koji na tim papirima mlati ogromne novce, a rade praktički bez ikakve institucionalne kontrole. Naručitelji ih plaćaju da napišu ono što projektu treba, ti papiri prolaze glatko, a kad se u praksi dogodi ekološka šteta, nitko od njih ne snosi nikakvu odgovornost.

Tu leži stvarni problem i izvor zagađenja koje s papira prelazi u naše rijeke i slavine.

Na kraju

Namjera je bila dobra, ali borba za javni interes protiv netransparentnog sustava ne može se dobiti bez poštivanja pravila struke.

Bez čiste procedure i forenzičke metodologije, umjesto neoborivog dokaza dobivamo samo još jednu rundu političkog prepucavanja.

Čulinin tekst pogađa jednu stvar koja se u cijeloj priči lako izgubi: laboratorijski nalaz i dokaz o tome odakle je uzorak došao nisu ista stvar.

Ako je berlinski laboratorij u zaprimljenoj bočici pronašao određenu tvar, to ne znači da je laboratorij pogriješio. On je analizirao ono što mu je dostavljeno. Pitanje je nešto drugo: može li se dokazati da je upravo ta voda uzeta na način koji se tvrdi, da nije kontaminirana nakon uzimanja i da je do laboratorija stigla u uvjetima koji nisu promijenili njezin sastav?

To je razlog zbog kojeg je pitanje uzorkovanja jednako važno kao i sama analiza.

Ako uzorak uzima politički zainteresirana osoba, to samo po sebi ne znači da je uzorak lažan. Ali znači da druga strana ima vrlo jednostavan način da ga ospori. Dovoljno je pitati tko je uzeo uzorak, u kakvu bocu, kada, kako je boca zatvorena, gdje je bila do transporta i tko ju je preuzeo.

Ako na ta pitanja nema uredne dokumentacije, nastaje problem.

Isto vrijedi i za službene institucije. Ako građani sumnjaju u HZJZ ili lokalne zavode, odgovor ne može biti samo: „Vjerujte nam.“ Ali odgovor ne može biti ni: „Ne vjerujemo njima, zato ćemo sami uzeti uzorak i poslati ga u inozemstvo.“

Jedini ozbiljan odgovor je neovisno uzorkovanje koje se može ponoviti i kontrolirati.

Tu se dolazi do onoga što Čulina naziva lancem nadzora. Nije dovoljno znati rezultat analize. Mora se znati i put uzorka od slavine do laboratorija. Ako se želi da rezultat bude dokaz u mogućem postupku, svaki korak mora biti dokumentiran.

Još je važnije što se u javnosti često miješaju različita pitanja. Jedno je pitanje je li voda u određenom trenutku sadržavala neku nedopuštenu ili štetnu tvar. Drugo je pitanje je li ta tvar posljedica određenog izvora onečišćenja. Treće je pitanje tko je za to odgovoran.

Jedna bočica sama po sebi ne daje odgovore na sva tri pitanja.

Zato je Čulinin zahtjev za ozbiljnijom procedurom opravdan. Ako se želi rušiti službeni nalaz, onda novi nalaz mora biti metodološki jači, a ne samo politički atraktivniji.

Drugi dio njegova teksta još je zanimljiviji jer problem širi izvan Karlovca. Ako privatne tvrtke izrađuju studije zaštite okoliša koje investitorima trebaju za realizaciju projekata, onda se mora postaviti pitanje tko kontrolira kvalitetu tih studija i tko odgovara kada se pokaže da je procjena bila pogrešna.

Nije problem u tome što privatne tvrtke rade studije. Problem nastaje ako se stručni posao pretvori u formalnost u kojoj naručitelj plaća dokument koji mu je potreban da bi projekt prošao, a nakon toga više nema stvarne odgovornosti za posljedice.

Tu bi se politika trebala baviti sustavom, a ne samo jednom bocom vode.

Ako postoji sumnja da je voda onečišćena, treba je ispitati. Ako postoji sumnja da su službeni nalazi pogrešni, treba ih neovisno provjeriti. Ako se pokaže da je došlo do onečišćenja, treba utvrditi izvor i odgovorne.

Ali za sve to treba imati postupak koji će biti dovoljno čvrst da ga ne može srušiti ni vlast, ni oporba, ni odvjetnik u eventualnom sudskom postupku.

U suprotnom ćemo dobiti još jednu političku svađu, a građani će i dalje ostati bez odgovora na najvažnije pitanje: što je stvarno u njihovoj vodi i tko je za to odgovoran?

Marku Juriću, uglednom novinaru i voditelju podcasta Velebit, treba dati najviše hrvatsko odličje, Povelju Republike Hrvatske.

Ne zato što sam puno puta bio njegov gost, već zato što je na vrijeme upozoravao na velikosrpsku ideologiju koju je, pod krinkom kvazi intelektualizma i “suživota”, prodavao naš nekadašnji zagrebački sugrađanin, a danas poglavar cijele Srpske pravoslavne crkve, Porfirije, analizira dr. Herman Vukušić.

Vrijednost ove poruke nije samo u prijedlogu da se Marku Juriću dodijeli državno priznanje. Vukušić zapravo povlači paralelu između onoga zbog čega je Jurić bio kažnjen i onoga što danas radi poglavar SPC-a.

Jurić je upozoravao na Porfirija i ono što je prepoznavao kao velikosrpsku ideologiju skrivenu iza priče o suživotu. Zbog toga je završio pred sudom i bio kažnjen.

Porfirije je u međuvremenu postao poglavar SPC-a, a njegovo jučerašnje pojavljivanje na sahrani Ratka Mladića Vukušić vidi kao trenutak u kojem ta priča o umjerenosti i pomirbi dobiva sasvim drugo lice.

Jer nije isto govoriti o suživotu i stati nad lijes Ratka Mladića.

Upravo zato Vukušićev tekst nije samo obrana Marka Jurića. On je prije svega pitanje kriterija. Što se u Hrvatskoj kažnjava, a što se u Srbiji, čak i kada to radi poglavar crkve, prihvaća kao nešto normalno?

Porfirije je jučer predvodio opijelo Ratku Mladiću, pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Time je, smatra Vukušić, poslana poruka puno snažnija od svih ranijih izjava o pomirenju i suživotu.

Zato je u tekstu važna i usporedba s generalom Slobodanom Praljkom.

Praljak je 2017. godine pokopan u društvu najuže obitelji, bez javne pompe, a na komemoraciji službeno nije bilo državnog niti crkvenog vrha.

S druge strane, Ratko Mladić dobiva javni ispraćaj, a na njegovom lijesu moli poglavar SPC-a.

Vukušić upravo u tom kontrastu vidi licemjerje kriterija. Hrvatsku se godinama poziva na suočavanje s prošlošću, dok se u Srbiji ratni zločinac može ispratiti uz crkveni obred koji predvodi sam poglavar Srpske pravoslavne crkve.

Otuda i njegova tvrdnja da Marko Jurić zaslužuje Povelju Republike Hrvatske.

Ne zato što je bio u pravu u svakoj svojoj procjeni, niti zato što je Vukušić njegov prijatelj, nego zato što onaj koji je upozoravao na problem ne bi smio biti kažnjavan dok se ponašanje koje je pokušavao upozoriti danas pred hrvatskom javnošću pokazuje u punom svjetlu.

A onda dolazi Vukušićev završni ubod.

Ako Povelju Republike Hrvatske ima Vesna Teršelič, odnosno Documenta koju vodi, onda se pita zašto je ne bi dobio i Marko Jurić.

“Ako ima Vesna, što ne bi i Marko?”

U toj rečenici zapravo je sažeta cijela poruka teksta. Ako se državnim priznanjima nagrađuje one koji imaju određenu interpretaciju hrvatske prošlosti, onda bi se priznanje moglo dati i čovjeku koji je godinama upozoravao na ono što se danas ponovno vidi u ponašanju službenog Beograda i poglavara SPC-a.

Bivši lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak komentirao je za BHT1 sahranu ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu. Sahrani su prisustvovali brojni predstavnici vlasti u Srbiji, ali i sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, Danilo Vučić.

Čanak kaže da ga je iznenadila odluka da se tijelo Ratka Mladića vrati iz zatvora i organizira sahrana, ali ne i način na koji je sve izvedeno.

„U ovom trenutku režimu u Beogradu potreban je predizborni skup kakav su imali danas. Jer ovo i nije ništa drugo bilo nego predizborni skup“, rekao je Čanak.

Posebno je izdvojio prisustvo vojnih struktura i državnih zvaničnika te činjenicu da je Mladić ispraćen uz vojne počasti.

„Militarizam, a to je ono što je tu jako važno, insistiranje na militarizmu je jedan od znakova fašizma u društvu. Insistiranje na nekakvom historijskom pravu, tradiciji i tako dalje, što je obično falsifikat. Znači, laganje o historiji, militarizam, netrpeljivost, insistiranje na jednom vođi i tako dalje“, kazao je, prenosi Klix.ba.

Čanak prozvao i Srpsku pravoslavnu crkvu

Govoreći o ulozi Srpske pravoslavne crkve, Čanak se posebno osvrnuo na riječi izrečene tijekom opela. Kazao je da je u više navrata spomenuto kako je Ratko Mladić spriječio da se ponovi Jasenovac.

„Čitava je stvar u tome… Zato sam i gledao sve ovo da bih probao da razumijem kako to funkcionira. U par navrata je napomenuto da je Ratko Mladić spriječio da se ponovi Jasenovac“, rekao je Čanak.

Smatra da se takvom retorikom pokušava ponovno aktivirati kolektivna trauma Srba vezana uz Jasenovac i ratne operacije prikazati kao obrana.

„Kako je neko ko ima oružje branio od nekoga ko nema oružje, to malo teže drži vodu“, rekao je.

Čanak je upozorio i na to da je Mladić tijekom opela više puta nazivan „Ratko general“, što smatra dijelom njegove rehabilitacije.

A onda je izrekao ono što će vjerojatno izazvati najviše reakcija.

„Nemojte se iznenaditi kad sutra Srpska pravoslavna crkva proglasi Ratka Mladića za sveca. Što joj ne bi bio prvi put da proglasi zločinca za sveca“, rekao je Čanak.

„Vučića itekako interesira šta misli Evropska unija“

Čanak je komentirao i Aleksandra Vučića te njegove izjave da ga ne zanima što govore predstavnici Europske unije.

„Ta priča Aleksandra Vučića da ga ne interesira šta kaže, ne znam, ko iz Evropske unije, nije tačna. To je za unutrašnju upotrebu. To on sve obasipa svojim biračima, da pokaže kako je on nepokolebljivi, hrabri borac i tako dalje“, kazao je.

Posebno mu je bilo zanimljivo prisustvo ruskog ambasadora Aleksandra Bocan-Harčenka.

„Režimska, ultra-režimska televizija Informer, pratio sam to danas, kaže: ‘Evo, tu su i predstavnici diplomatskog kora.’ I ja, naravno, zainteresirano pogledam ko su predstavnici diplomatskog kora, a ono Bocan-Harčenko, ruski ambasador u Beogradu. Znači, samo je on došao od diplomatskog kora“, rekao je.

Dolazak Danila Vučića na sahranu Čanak je usporedio sa slanjem člana obitelji nekog državnika na sahranu stranog lidera. Po njegovom mišljenju, time se pokušava ostaviti dojam da je riječ o privatnom, a ne državnom činu.

„Nije problem u odnosima BiH i Srbije, nego u pokušaju razbijanja BiH“

Govoreći o odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije, Čanak kaže da problem nije samo u međudržavnim odnosima.

„Pa nisu narušeni odnosi između Bosne i Hercegovine i Srbije. Tu je problem. Zato što u Bosnu i Hercegovinu spada i sjeveroistočna Bosna i Hercegovina“, kazao je, očigledno misleći na Republiku Srpsku.

Prema njegovim riječima, vlasti u Banjoj Luci rade na razbijanju Bosne i Hercegovine, uz podršku iz Srbije.

„To je unutrašnji problem koji se potpaljuje izvana“, rekao je Čanak.

Dejtonski mirovni sporazum smatra više primirjem nego trajnim mirom.

„U tom primirju je jednostavno tempirana bomba koja otkucava, koja treba da razori Bosnu i Hercegovinu“, rekao je.

Čanak je govorio i o nepoštivanju zakona i presuda u dijelu Bosne i Hercegovine.

„Država je monopol nad silom. Vi ako imate zakone koji se u nekom dijelu države ne poštuju, onda to nije država. Ako vi donesete da se ne smije negirati genocid, a vama ljudi u jednom dijelu države to bez ikakvog problema rade i za to ne odgovaraju, onda ta država ima vrlo mračnu budućnost“, kazao je.

„Ako je primao platu iz Beograda i dobijao naređenja iz Beograda…“

Na kraju razgovora Čanak se vratio na Mladićevu sahranu i činjenicu da je čovjek koji je pred Haškim tribunalom pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina ispraćen uz državne i vojne počasti.

„Ovo je državna sahrana bila! Državna sahrana! Ja se slažem s gospodinom koji je govorio prije mene, ja nisam čovjek vješt u pravu. Ali znam šta je pravda“, rekao je.

Čanak je potom iznio svoj zaključak o odnosu Beograda prema Mladiću.

„I potpuno je jasno da ako je neko primao platu iz Beograda i ako je dobijao naređenja iz Beograda, i ako na kraju ima državnu sahranu u Beogradu iako je osuđen za najteži zločin, a to je genocid, onda je očigledno da je radio po nalogu iz Beograda. Nije to iz njegove glave izašlo“, zaključio je Čanak.

Na kraju razgovora poslao je poruku Bosni i Hercegovini:

„Sve za Bosnu, Bosnu ni za šta.“

Najava da će patrijarh Porfirije osobno predvoditi opelo Ratku Mladiću u beogradskom hramu Svetog Luke na Košutnjaku, prije pokopa na Topčiderskom groblju, zadnji je čavao u lijes zagrebačke ekumenske zablude. Čovjek koji je u Zagrebu prodavao priču o dijalogu danas sa vrha SPC-a predvodi opelo pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Cijelu situaciju analizira Robert Čulina,

Kada je 2014. stigao u Zagreb kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, dio elite predvođen teologom Dragom Pilselom dočekao ga je kao spasitelja. Okupljanja oko Porfirija postala su mjesto susreta salonske ljevice i liberala. Porfirije je predstavljen kao čovjek dijaloga, pomirenja i tolerancije. Kao netko preko koga će se lakše premostiti ono što se premostiti nije moglo.

Za takvu sliku trebalo je, naravno, neke stvari ostaviti po strani.

Šutnja na čikaški valcer i progon Marka Juriča

Prva pukotina pojavila se objavom snimke iz Chicaga na kojoj Porfirije pjeva u društvu koje je slavilo četničkog vojvodu Momčila Đujića.

Kada je novinar Marko Jurič u emisiji „Markov trg“ upozorio na tu snimku i poručio Zagrepčanima da paze da iz crkve na Cvjetnom trgu ne izleti „četnički vikar“, pravosuđe je reagiralo. Jurič je osuđen zbog javnog poticanja na mržnju.

I tu se dogodio zanimljiv obrat.

Umjesto da se raspravlja o snimci i o Porfirijevoj ulozi u cijeloj priči, raspravljalo se o Juriču. Onaj koji je upozorio na problem postao je problem.

Zagreb je stao u obranu mitropolita. Pilsel i njegovi istomišljenici svaku su kritiku Porfirija proglašavali opasnim ispadom. Porfirija je trebalo prihvatiti. Bez previše pitanja.

Zaboravljeni krvnik iz Škabrnje

A onda Ratko Mladić.

Mladićev krvavi put nije počeo u Bosni i Hercegovini. Kao zapovjednik 9. kninskog korpusa JNA sudjelovao je u operacijama protiv Hrvatske. Kijevo, Vrlika, Sinj, Šibenik i Zadar. Prijetio je i rušenjem brane Peruća.

U Škabrnji je 18. studenoga 1991. počinjen jedan od najtežih zločina nad hrvatskim civilima i braniteljima.

Za zločine počinjene u Hrvatskoj Mladić pred Haškim tribunalom nije osuđen. Pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini.

I danas mu Porfirije predvodi opelo.

Prije opela u beogradskom hramu Svetog Luke služena je zaupokojena liturgija. Nakon toga patrijarh Porfirije osobno je predvodio opelo nad odrom Ratka Mladića.

Slika je jasna.

Čovjek kojega su zagrebački ekumenski krugovi godinama predstavljali kao lice dijaloga danas stoji iznad lijesa pravomoćno osuđenog ratnog zločinca.

Kome danas zvone zvona?

Porfirije je 2014. u Zagrebu bio čovjek dijaloga. Tako su ga predstavljali. Tako su ga branili. Tako su ga prihvaćali oni kojima je svaki govor o srpskoj politici, četništvu i odgovornosti SPC-a bio neugodan.

Godine 2021. Porfirije odlazi iz Zagreba i postaje patrijarh SPC-a.

Danas predvodi opelo Ratku Mladiću.

I sada se vidi koliko je vrijedila ona zagrebačka priča o Porfiriju kao čovjeku koji će svojim djelovanjem otvoriti novo poglavlje između Hrvata i Srba.

Jer kada poglavar SPC-a osobno predvodi opelo Ratku Mladiću, teško je hrvatskoj javnosti ponovno prodavati priču o tome da je Porfirije samo mirotvorac kojeg ne treba pitati ništa o njegovim stavovima, prošlosti i crkvi na čijem se čelu nalazi.

A posebno je zanimljivo ono što se događa u Zagrebu.

Nema velikih komentara. Nema moraliziranja. Nema prosvjeda salonskih ekumenista. Nema pitanja za one koji su godinama branili Porfirija.

Dok Porfirije u Beogradu predvodi opelo Ratku Mladiću, zagrebački ekumenski krugovi uglavnom šute.

Više od osam desetljeća nakon pogibije Alberta A. Francovicha u Drugom svjetskom ratu, njegov rodni Shamokin odao je počast hrvatsko-američkom ratnom heroju. Na komemoraciju je 3. rujna stigao hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Pjer Šimunović s diplomatskim i vojnim izaslanstvom.

Matthew McGrath,  za Hrvatski glasnik

Svečanosti kod spomenika Price of Freedom Memorial nazočili su gradski dužnosnici, veterani i građani, a na kraju programa gradonačelnik Shamokina Michael McLaughlin proglasio je 3. rujna Danom Alberta A. Francovicha.

Posjet je organiziran u sklopu aktivnosti hrvatskog veleposlanstva povodom 250. obljetnice Sjedinjenih Američkih Država, s posebnim naglaskom na doprinos Amerikanaca hrvatskog podrijetla američkim oružanim snagama.

McLaughlin je rekao kako je sve počelo neočekivanim e-mailom iz hrvatskog veleposlanstva.

„Prvi put u godinu i pol dana otkako sam gradonačelnik dobio sam poruku iz nekog stranog veleposlanstva. To je zaista bilo iznenađenje, ali i velika čast“, rekao je.

Hrvatsko izaslanstvo predvodio je veleposlanik Šimunović, a u njemu su bili brigadni general Ivica Kranjčević, hrvatski vojni izaslanik, bojnik Josip Furlić, pomoćnik vojnog izaslanika, drugi tajnik Veleposlanstva RH Luka Jušić te Ivan Knezović, zadužen za sigurnost delegacije.

Prije službenog programa izaslanstvo je posjetilo obitelj Sandri, lokalnu Gold Star obitelj čiji je sin, narednik Matthew J. Sandri, poginuo 2004. godine tijekom službe u Iraku, u blizini Falluje.

McLaughlin je Francovicha opisao kao čovjeka koji predstavlja karakter Shamokina.

„Ovdje imamo vrijedne ljude, odane i lojalne. A gospodin Francovich bio je pravi primjer toga“, rekao je.

Hrvatski trag u rudarskom gradu

Shamokin je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bio važno područje eksploatacije antracitnog ugljena. Rudnici i željeznica privukli su brojne europske doseljenike, među njima i Hrvate, koji su u Pennsylvaniju dolazili u potrazi za poslom.

Doseljenici su sa sobom donosili svoje župe, društva i obiteljske mreže, pa je hrvatska zajednica postala dio života središnje Pennsylvanije.

Jedan od tragova hrvatske prisutnosti u Shamokinu povezan je i s Istraninom Giuseppeom „Josephom“ Zupičićem iz Labina, članom posade broda Carpathia koji je sudjelovao u spašavanju preživjelih s Titanica. Tijekom Prvog svjetskog rata Zupičić i još dvojica hrvatskih pomoraca stigli su u Shamokin i zaposlili se u rudnicima.

U tom je gradu 23. siječnja 1920. rođen Albert Anthony Francovich.

Svečanost u Shamokinu

Prije početka komemoracije učenici lokalne srednje škole izveli su domoljubne skladbe, a Deacon Robert Wislock otvorio je program molitvom, nazvavši Francovicha „domaćim sinom i hrabrim hrvatskim Amerikancem“.

Gradonačelnik McLaughlin pročitao je službenu proklamaciju kojom je istaknuta Francovicheva služba u američkoj mornarici.

Francovich je služio kao Aviation Machinist’s Mate First Class, a 6. rujna 1942. sudjelovao je u borbama na Salomonskim Otocima. Tijekom sukoba njegova se posada našla u borbi s japanskim četveromotornim letećim čamcem.

Francovich je upravljao strojnicom i uspio onesposobiti jednu od neprijateljskih vatrenih pozicija. U borbi je smrtno ranjen, ali nije napustio svoj položaj. Nastavio je pucati sve dok sukob nije završio, nakon čega je podlegao ranama.

Za iskazano junaštvo posthumno je odlikovan Navy Crossom, jednim od najviših američkih vojnih odličja za junaštvo, a dobio je i Purple Heart.

Njegovo ime kasnije je ponio i američki ratni brod USS Francovich (APD-116). Brod je porinut 1945. godine, a krstila ga je Francovicheva sestra Mary F. Edmunds. U službu je stavljen 6. rujna 1945., točno tri godine nakon Francovicheve pogibije.

Hrvatski doprinos obilježavanju America 250

Veleposlanik Pjer Šimunović rekao je da se komemoracija u Shamokinu uklapa u šire aktivnosti hrvatskog veleposlanstva povezane s obilježavanjem 250. obljetnice SAD-a.

„Gospodin Francovich utjelovljuje ono najbolje što možemo dati sebi, svojim zajednicama i svojim narodima“, rekao je Šimunović.

U sklopu projekta America 250 veleposlanstvo je pripremilo izložbu o istaknutim Amerikancima hrvatskog podrijetla koji su služili u američkim oružanim snagama. Na dvadesetak panoa predstavljene su njihove životne priče, među njima i priče dobitnika Medal of Honor i drugih visokih američkih vojnih odličja.

Izložba je najprije predstavljena u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, potom u hrvatskom centru u Biloxiju u Mississippiju, a planirano je da obiđe hrvatske zajednice diljem Sjedinjenih Država.

Šimunović je govoreći o Francovichu poručio:

„Albert Francovich predstavlja ih sve.“

Heroj koji nije napustio svoj položaj

Francovich je služio u američkoj mornarici tijekom Drugog svjetskog rata i bio član posade patrolnog zrakoplova u borbama na Pacifiku.

Dana 6. rujna 1942., tijekom borbi u sklopu kampanje na Salomonskim Otocima, njegov zrakoplov sukobio se s japanskim četveromotornim letećim čamcem. Francovich je upravljao strojnicom i uspio onesposobiti jednu od neprijateljskih vatrenih pozicija.

Tijekom borbe bio je smrtno ranjen.

Ipak, nije napustio svoj položaj.

Nastavio je pucati sve dok sukob nije završio, a potom je podlegao ranama.

Za iznimno junaštvo i predanost dužnosti posthumno mu je dodijeljen Navy Cross. Njegovo ime kasnije je ponijela i američka ratna mornarica.

USS Francovich (APD-116) porinut je 1945. godine, a brod je krstila Francovicheva sestra Mary F. Edmunds. Brod je stavljen u službu 6. rujna 1945., točno tri godine nakon njegove pogibije.

Vijenac, počasna paljba i Taps

Vrhunac komemoracije bilo je polaganje vijenca kod Price of Freedom Memoriala. Nakon toga uslijedila je počasna paljba i izvođenje skladbe Taps, tradicionalnog američkog vojnog pozdrava poginulima.

Hrvatsko izaslanstvo obišlo je potom American Legion i njegov Hall of Heroes, crkvu Mother Cabrini te groblje St. Edward’s, gdje su pokopani članovi Francovicheve obitelji.

Šimunović je poručio da hrvatski posjet Shamokinu neće biti posljednji.

„Ovo je naš prvi posjet Shamokinu, ali sigurno nije posljednji“, rekao je.

Pozvao je gradonačelnika i predstavnike grada u hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu. McLaughlin je na to uz osmijeh odgovorio da je Šimunović „jedini strani veleposlanik kojeg poznaje“ i da će ga vrlo vjerojatno prihvatiti za riječ.

Shamokin danas više nije rudarski centar kakav je bio prije jednog stoljeća. Rudnici koji su nekada privlačili generacije europskih doseljenika uglavnom su utihnuli.

No ime Alberta A. Francovicha od sada će se u njegovu rodnom gradu svake godine posebno spominjati.

Albert A. Francovich, hrvatsko-američki sin Shamokina, američki mornar i ratni heroj.