Afera „Plin za cent“, u kojoj USKOK tereti optuženike za štetu INA-i od gotovo 160 milijuna eura, ponovno je otvorila pitanje odgovornosti za upravljanje strateškim energetskim sustavom.
Kada zakaže kontrola, a pravosuđe godinama traži odgovore, problem više nije samo korupcija. Problem je funkcioniranje države.
Gotovo 160 milijuna eura. Tolika je, prema USKOK-ovoj optužnici, šteta nanesena INA-i u aferi koja je razotkrila ozbiljne propuste u poslovanju jednog od najvažnijih energetskih sustava u Hrvatskoj.
Od 2020. do kolovoza 2022. godine, prema tvrdnjama tužiteljstva, plin se preko posredničkih društava prodavao po cijenama višestruko nižima od tržišnih. Razlika je završavala na računima privatnih osoba i povezanih tvrtki, analizira poznati osječki gospodarstvenik Berislav Mlinarević.
Riječ je o poslovima vrijednima gotovo 190 milijuna eura, a ne o nekoliko spornih računa koji su mogli promaknuti nečijoj pozornosti.
Upravo tu počinje politički najneugodniji dio ove afere.
INA je imala Upravu, Nadzorni odbor, sustav unutarnjih kontrola, reviziju i čitavu hijerarhiju odgovornih osoba. Postojale su procedure, poslovni planovi, financijska izvješća i mehanizmi upravljanja rizicima.
Kako je onda moguće da se gotovo dvije godine odvijala trgovina plinom uz tolika odstupanja od tržišnih cijena, a da nijedna od tih razina kontrole nije pravodobno zaustavila takvo poslovanje?
Je li riječ o ozbiljnim propustima nadzornih struktura ili o sustavu u kojem pojedinci mogu poslovati izvan stvarne kontrole zato što uživaju odgovarajuću zaštitu?
Na to pitanje javnost još nije dobila uvjerljiv odgovor.
Posebno je indikativno da je afera razotkrivena tek kada su na bankovnim računima osumnjičenih uočeni neuobičajeno veliki iznosi novca.
Drugim riječima, ono što poslovni nadzor nije spriječio, otkriveno je praćenjem financijskih transakcija.
Ako su bankovne kontrole mogle prepoznati sumnjive milijune, zašto sustav INA-e nije prepoznao poslovne transakcije koje su ih stvorile?
To je pitanje odgovornosti upravljanja, a ne samo kaznenog progona.
Politička odgovornost ne završava na nižim razinama sustava
Andrej Plenković već deset godina vodi Vladu. HDZ kontrolira ključne političke poluge izvršne vlasti, a Hrvatska preko svojeg vlasničkog udjela sudjeluje u upravljanju INA-om.
Premijer se ne može smatrati osobno kazneno odgovornim za svaki nezakoniti posao u državnom sustavu. Međutim, politička odgovornost za kvalitetu imenovanja, nadzor i funkcioniranje institucija ne može se trajno prebacivati na niže razine.
Politička odgovornost postoji upravo zato da se ne mora čekati pravomoćna kaznena presuda kako bi se ocijenilo je li netko dobro upravljao sustavom.
A onda dolazimo do hrvatskog pravosuđa.
Godine prolaze, a konačni odgovori izostaju
Afera je javno eksplodirala u kolovozu 2022. godine. Optužnica je podignuta 2024., nakon opsežne istrage. Njezino potvrđivanje otvorilo je put suđenju.
Četiri godine nakon razotkrivanja afere Hrvatska još čeka pravomoćno utvrđivanje odgovornosti glavnih optuženika.
Ne treba podcjenjivati složenost financijskih istraga, ali ne treba ni prihvaćati da se postupci s opsežnom dokumentacijom i velikim materijalnim dokazima pretvaraju u višegodišnje pravosudne maratone.
Dokazi stare, svjedoci zaboravljaju, javnost gubi interes, a političke posljedice postupno nestaju.
Slučaj Josipe Rimac i niz drugih velikih korupcijskih predmeta već su pokazali koliko dugo hrvatsko pravosuđe može ostati bez konačnog epiloga.
Takvo stanje opravdano otvara pitanje kome odgovara dugotrajnost postupaka. Ono samo po sebi ne dokazuje da se predmeti namjerno odugovlače, ali ozbiljno narušava povjerenje u učinkovitost pravosuđa.
Jer pravosuđe koje godinama ne uspijeva pravomoćno zaključiti velike korupcijske predmete teško može uvjerljivo djelovati kao instrument odvraćanja od korupcije.
Političke i poslovne veze zahtijevaju transparentnost
Još je ozbiljnije pitanje političkih i poslovnih veza.
Među optuženicima u aferi nalazi se i Josip Šurjak, bivši predsjednik Hrvatske odvjetničke komore, koji se s Andrejem Plenkovićem poznaje još iz studentskih dana.
Samo poznanstvo nije dokaz kaznene odgovornosti. Međutim, u državi opterećenoj sumnjama u politička pogodovanja takve veze zahtijevaju dodatnu transparentnost, a ne automatsko odbacivanje svakog pitanja kao političkog napada.
Uostalom, tko je odgovarao za propuste u nadzoru? Tko je ocjenjivao rad odgovornih direktora? Jesu li utvrđene pojedinačne odgovornosti onih koji su morali nadzirati poslovanje?
Ne može se svaka velika afera završiti uhićenjem nekoliko osoba, dok sustav koji im je omogućio djelovanje ostaje praktički netaknut.
Stroga pravila za građane, ali tko odgovara za milijunske gubitke?
Hrvatska je zemlja u kojoj se od građana i poduzetnika zahtijeva gotovo besprijekorno ispunjavanje poreznih, financijskih i administrativnih obveza. Za zakašnjelu prijavu, pogrešan obračun ili neplaćeni račun slijede kazne, blokade i ovrhe.
Istodobno, u velikim gospodarskim sustavima moguće je, prema navodima optužnice, godinama stvarati štetu koja se mjeri stotinama milijuna eura.
Ta neravnoteža najbolje opisuje stvarni problem hrvatske države: strogoća prema malima, sporost prema velikima i izostanak jasne političke odgovornosti onih koji sustavom upravljaju.
Zato afera „Plin za cent“ nije samo predmet za USKOK i sudove. Ona je ispit vjerodostojnosti Vlade, upravljačkih struktura i hrvatskog pravosuđa.
Građani imaju pravo znati kako je nastala šteta od gotovo 160 milijuna eura, tko je propustio spriječiti je i hoće li odgovornost biti utvrđena prije nego što i ova afera postane još jedan zaboravljeni predmet hrvatske političke povijesti.
Hrvatska ne oskudijeva zakonima, institucijama ni nadzornim tijelima. Oskudijeva njihovom učinkovitošću i osobnom odgovornošću ljudi koji njima upravljaju.
Politički sustav koji desetljećima proizvodi afere, a rijetko donosi jasan osjećaj odgovornosti, ne može se predstavljati kao uspješan samo zato što je sposoban održavati vlast.
U tome je stvarna cijena afere „Plin za cent“. Ne samo gotovo 160 milijuna eura navodne štete nego i daljnje urušavanje povjerenja građana u državu koja bi trebala štititi njihove interese.
