U Jutarnjem listu, bivši podoficir JNA i današnji kolumnist Ante Tomić piše:
“Kako Dalić radi svoj posao? Njegova je rječitost, blago rečeno, skromna. Okrutnije rečeno, prije bih ja sastavio Boeing 747, nego on rečenicu. Trebalo bi za Animal Planet snimiti dokumentarac koji bi rasvijetlio komunikacijske vještine trenerskih majstora kakav je Zlatko Dalić.”
E sad, da se ne lažemo – možda Zlatko Dalić stvarno ne slaže rečenice kao književni akademik. Možda mu metafore ne lete, a retorički letovi nisu baš Airbus A380. Ali ono što itekako zna jest kako posložiti momčad i osvojiti medalje na svjetskom prvenstvu u sportu gdje 210 reprezentacija sanja to isto. Srebro u Rusiji 2018., bronca u Kataru 2022. – to su trofeji koje možeš vidjeti samo kad skineš prašinu s povijesnih knjiga hrvatskog sporta.
A što imamo kod gospodina Tomića? Nema medalja. Nema finala. Nema ni bronce. Najpoznatiji životni trenutak – scena kad mu je netko izlio punu kantu fekalija na glavu. Ako postoji Animal Planet za ljudske bizarnosti, ta epizoda bi bila pilot.
Pa Ante, kad sljedeći put poželiš ocjenjivati rad čovjeka koji je ušao u svjetsku nogometnu elitu, možda se sjeti da ti je jedina “zlatna medalja” ona iz kupa koji se ne drži u vitrini nego se ispire šmrkom. Dalić možda nije majstor riječi, ali ti si ostao – prvak kante.