Kada se prvi put čuje priča o “aferi Hipodrom”, lako se može pomisliti da se radi o još jednom u nizu političkih ili imovinskih sporova. No iza administrativnih termina poput vraćanja posjeda, korisnika bez ugovora i utvrđivanja vlasništva nalazi se nešto mnogo konkretnije: živa bića, odnosno deseci konja koji su preko noći odvedeni, premještani godinama i koji danas ponovno postaju predmet žestoke javne rasprave. I upravo tu nastaje pitanje koje se u javnosti sve češće postavlja – živi li se zapravo na divljem zapadu?
Sve je počelo sporom oko zagrebačkog Hipodroma i korisnika prostora za koje je Grad Zagreb tvrdio da ga koriste bez valjanih ugovora. Ustanova za upravljanje sportskim objektima 8. svibnja 2024. objavila je službenu obavijest vlasnicima “bespravno smještenih konja”, pozivajući ih da u roku od osam dana reguliraju status ili zatraže izlazak konja s Hipodroma. Na prvi pogled, to zvuči kao standardna administrativna procedura, ali ono što je uslijedilo nije izgledalo nimalo standardno.
Konji su odvedeni noću, 22. odnosno 23. svibnja, u akciji koju je Grad branio tvrdnjom da je provedena “kako bi prošla što mirnije”, uz naglasak da korisnici nisu imali uredne ugovore niti su podmirivali obveze prema Hipodromu. I tu počinje nelagoda. U uobičajenim sporovima oko prostora javnost očekuje sudski proces, jasne rokove, izvršenje kroz formalnu proceduru i transparentan nalog – osobito kada se radi o životinjama koje trebaju adekvatan transport, skrb i siguran smještaj. Umjesto toga, svjedočilo se nečemu što je mnogima djelovalo poput iznenadne noćne operacije.
Protivnici akcije od početka tvrde da nije postojala klasična sudska deložacija niti pravomoćna ovrha za prisilno odvođenje konja, dok Grad i njegove službe s druge strane ustraju u tome da se radilo o legitimnom preuzimanju kontrole nad prostorom i uklanjanju korisnika bez pravnog temelja. No možda je najzanimljivije ono što se dogodilo nakon samog odvođenja. Više od dvije godine trajao je postupak utvrđivanja vlasništva nad čak 45 konja koji su bili premješteni na više lokacija diljem Hrvatske, a njihovo je zbrinjavanje financirao Grad Zagreb. Drugim riječima, konji su ušli u dugotrajan sustav skrbništva financiran javnim novcem, nakon čega su počele pristizati prve ozbiljne optužbe.
U javnosti su se ubrzo pojavile snimke i fotografije lokacija na kojima su pojedini konji bili smješteni. U RTL-ovu prilogu s primopredaje kod Slatine vlasnica trkaćih konja Dubravka Prekrat iznijela je tvrdnje koje su šokirale javnost, upozorivši na loše uvjete smještaja za koje se plaćalo 500 eura mjesečno i navodeći da prostor “nije ni za kokoši držati”. U istom prilogu opisan je ozlijeđeni konj i natečene zadnje noge, dok vlasnici tvrde da im je vlasništvo sudski priznato tek nakon dvije godine te da se ni samima ne zna koliko je životinja u međuvremenu ostalo živo.
Posebnu pozornost izazvao je slučaj galopera Dudo Di Nono, čije su fotografije nakon povrata izazvale burne reakcije zbog vidljivih rebara, iscrpljenosti i lošeg stanja životinje. Istodobno se pojavljuju navodi da je veterinar povezan sa skrbi za konje primio ukupno oko 50.000 eura za njihov smještaj i brigu, premda taj iznos nije bio vezan samo uz nekoliko konja prikazanih u javnosti nego uz širi sustav skrbi. Tu se otvara pitanje koje postaje teško ignorirati: ako se doista govorilo o iznosima od približno 500 eura mjesečno po konju, kako su onda nastale slike i svjedočanstva koja opisuju ruševine, improvizirane štale i neprimjerene uvjete? Odgovor na to pitanje javnost još nema.
Jednako je zanimljivo ono što nedostaje. U cijeloj priči često se spominje veterinarska inspekcija i tvrdnja da su konji u jednom trenutku bili proglašeni “u dobrom stanju”. No unatoč ogromnom javnom interesu, nije javno dostupan puni službeni veterinarski zapisnik koji bi omogućio stvarnu provjeru tih tvrdnji. Nema javno objavljenog dokumenta koji bi pokazao koliko je konja pregledano, gdje su pregledani, njihove body condition score ocjene, fotografije pri pregledu, eventualne dijagnoze, niti jesu li izdane mjere ili sankcije. A upravo bi takav dokument mogao presjeći raspravu.
U cijeloj priči otvara se nekoliko vrlo konkretnih pitanja na koja javnost još uvijek čeka odgovore: tko je bio odgovoran za svakodnevnu skrb o životinjama, tko je odobrio nastale troškove, gdje su točno bili smješteni svi konji, koliko ih je danas uopće živo te gdje se nalaze službeni veterinarski nalazi koji bi javnosti konačno omogućili da sama prosudi o cijelom slučaju.
Možda je upravo to ono što najviše uznemiruje – ne samo snimke mršavih konja, ruševnih nastambi ili priče o noćnom odvođenju, nego osjećaj da u cijeloj priči postoji previše tame, previše nedorečenosti i premalo transparentnosti. U uređenom društvu ne bi se trebalo nagađati što se dogodilo s desecima životinja čije se zbrinjavanje financiralo javnim novcem. Dok god ključni dokumenti nisu javno dostupni, a pitanja ostaju bez jasnih odgovora, teško je izbjeći neugodan osjećaj da ova priča nije završena i da pitanje o divljem zapadu s početka teksta nikako nije samo retoričko.
