„U ušima mi je bubnjalo: bum, bum, bum. Kako srce radi, tako mi je bubnjalo u ušima… Rekao sam šefu: Ako me budete prisiljavali da opet idem tamo, ja ću se ubiti.” – Branko Mulić, svjedok vremena.
Partizan Branko Mulić svjedoči kako su ranjenike iz bolnice Sv. Duh u Zagrebu odvozili u jamu Jazovka kod Sošica. Tamo su ih iznad jame iz pištolja ubijali Drago Rafaj i Živko Vujičić, a zatim bacali u ponor. Donosimo transkript i video. Izravno pitanje za hrvatsku javnost i povjesničare postavlja sam sudionik ovih događaja, otvarajući tešku i prešućivanu stranicu povijesti nakon svibnja 1945. godine.
Transkript svjedočanstva Branka Mulića
I mene je to tiskalo, ovdje me je bolilo. 45 godina ja sam bio… nije bilo dana u ovih 45 godina, možda neka dva dana, da mi se ta slika nije pojavila pred očima. To je strašno, tko to nije doživio, taj to ne more shvatiti i razumjeti.
Ja sam došao 9. svibnja u Zagreb sa štabom 10. korpusa Zagrebačkog. I kad smo došli u Zagreb, ono poznato je bilo da je maršal došao oko 14 sati, mislim, u Zagreb. Onda me je pozvao šef 10. korpusa, neki Marijan Lačan zvani Slazo (ili Lazov), i veli: „Maršal želi da ima nekog u svojoj pratnji iz Hrvatske, pa su odlučili da ti ideš.” Ja sam njega molio da ostanem jer imam dijete u Zagrebu i tako, i da će žena doći isto za kratko vrijeme, a i stan imam u Zagrebu. „Ne”, on je rekao kako je to onda bilo, „to je partijski zadatak”. Otvorio mi je kovertu zapečaćenu i poslao me da se javim načelniku Ozne 3 na Trgu N. Ništa drugo, bez daljnje diskusije.
Ja sam jadan išao i dođem na Trg N, kako se zvao onda, to je Trg žrtava fašizma. I dođem ja tamo, idem gore, tražim i vidim, piše Ozna 3, načelnik. Kucnem, otvorim, uđem unutra, kad tamo vidim Josipa Brnčića. Josip Brnčić! A pošto smo se mi poznavali iz rata, vidi da sam ja žalostan pa pita: „Što je?” Rekoh: „Čuj, Lazov me šalje u Beograd za pratnju maršalu, a meni se ne ide nikamo.” – „Pa ako ti se ne ide”, rekao je, „dobro, ja ću poslati druga dva mjesta umjesto tebe, ti ćeš kod mene ostati.”
I tako sam ja ostao. I nije prošlo par dana, zove mene dolje na sastanak sekretar Partijske organizacije – ne znam, neki žgoljo je bio, ovako malo u križ gleda, zaboravio sam kako se zove, to je davno bilo. I veli… bio je dolje Drago Rafaj, sjedio je još jedan oficir iz Kosa i Slavko Urek, isto oficir, bio je politički, ne znam koji čin je imao. I veli meni taj, veli: „Čuj, sutra ima jedan specijalni zadatak. Pošto ti imaš vozačku dozvolu, daj si pripremi autobus, ti ćeš voziti autobus sutra.”
I ja sam pripremio taj autobus, pregledao ulje i dosta goriva, i sve. Ujutro ja dođem, kad vidim, došla su još dva kamiona iz Knoja, s jedno desetak, petnaest vojnika – što ti ja znam, nisam brojao, ali bila je jedna velika grupa. I mi smo krenuli ujutro. Rafaj, Urek i ovaj oficir – zaboravio sam ime, znao sam ga, ovaj iz Knoja – oni su sjeli naprijed u džip i ajde, krenuli smo i došli pred bolnicu Sveti Duh.
Kad smo došli tamo, počeli su vojnici vući van te jadnike, ranjenike, razumiješ. Oni koji su mogli sjediti, njih su metali meni u autobus, oni koji nisu mogli sjediti, metali su na ove vojne kamione, tamo na slamu. U međuvremenu, dok su oni to tovarili, Rafaj je potpisivao zapisnike, navodno da ih vozimo u druge bolnice i tako – spiskove je Rafaj potpisivao. U međuvremenu došao je Marijan Cvetković i prekontrolirao, znaš kako ide, razgovara s Rafajem. Što su razgovarali, ja pojma nemam, samo nije bilo dugo, otišao je on.
I kad se to završilo, mi smo krenuli. Vozili smo se, bogme, još jako dugo, jer onda je to bila ona makadam cesta, izrovana poslije rata, nikako stići. I kad smo dolazili gore, vidim ja, piše Sošica. I dođemo gore, stanemo, postrojimo sve. Ja sam stao s autobusom, a straga iza mene bila su dva kamiona, još puna. I gore sam vidio, na kojih 20 metara, stoje Rafaj i Živko Vujičić s pištoljima u rukama, u razmaku ovako metar i pol su stajali. Zaključio sam da to nije veliki otvor te rupe.
Onda su došli ovi vojnici i počeli te jadnike ispod pazuha vući prema toj jami. Kad su ih tamo dovukli, ovi su naizmjence u potiljak, čas jedan, čas drugi, ubijali i bacali ih u tu jamu. Razumiješ, ja kad sam to vidio, ja ne znam kako bih rekao, to mi je strašno bilo. U ušima mi je bubnjalo ovako: bum, bum, bum. Kako srce radi, tako mi je bubnjalo u ušima, što mi se nikada u životu nije dogodilo.
I gledao sam, dosta je dugo to trajalo, jer taj put ja sam imao oko 20 ljudi u autobusu, a bilo je u svakom kamionu možda po jedno 15 ljudi. Nisam siguran, nisam brojao, ali ja vjerujem da je ta grupa bila oko 50 ljudi što je taj dan strijeljana.
Kad smo se vratili natrag, negdje pod večer smo se vratili, ja sam bio izvan sebe. Brnčić je negdje tu stanovao, na Srebrnjaku gore, mislim u ovom kraju tu gore – bogme se ne sjećam sad, to je davno bilo. Bila je njegova žena Nada, još onda je s njom, s prvom ženom živio. I ja skočim do njega, nađem ga doma. Kažem mu: „Joža, ja više ne idem tamo.” On je rekao: „Pa Branko, pa to su neprijatelji.” – „Dozvoli”, rekoh, „Joža, za mene je neprijatelj onaj koji drži pušku u mene uperenu, i ja u njega. Ovo su za mene nevini ljudi. I ja tamo više ne idem, a ako me budete prisiljavali, ja ću se ubiti.” Onda je on rekao: „Dobro, pa nećeš.” Sreća moja – treba čovjek imati malo sreće u životu – sreća moja je da smo se poznavali iz rata i da je, recimo, ostalo na tome da ne idem više gore.
Ali vidio sam ja, danima su dolazili ti kamioni. Međutim, prvu ili drugu noć, nisam siguran, taj Slavko Urek, taj jedan oficir politički, njega smo našli ujutro u stanu – samoubojstvo je izvršio, nije mogao čovjek to podnijeti. Ja nisam mogao pratiti jer sam s Brnčićem išao na druge stvari, Brnčić je imao zadatke, ali to je danima trajalo. Ti kamioni su dolazili u dvorište i odlazili tamo. Tko je išao? Ja vjerujem, kad su na Svetom Duhu pokupili te ranjenike da isprazne bolnicu, da nisu ni druge bolnice ostale neispražnjene. Znači, sve bolnice… samo su ih zato vozili na stratište što su bili u suprotnom taboru.
Ali ovih 45 godina, mene je ovdje najviše bolilo kad su neki iz likovnih ili javnih krugova govorili da je hrvatski narod genocidan narod. A ja nisam mogao dokazati suprotno, jer tu nema ni jedne srpske kosti unutra, to su samo hrvatske kosti. A zna se da je Ozna hrvatska vršila te zločine, razumiješ, likvidirala. A zna se i tko – da su sva ključna mjesta u Ozni držali naši domaći ljudi. Ovo nije mogao ni Krajačić ni Bakarić donijeti, ovakvu veliku zločinačku odluku. Oni su bili samo neposredni naredbodavci, to je došlo s višega, to je sigurno. Jer oni nisu mogli sami donijeti ovakvu odluku, to je nemoguće, razumiješ. I to je vrh, odozgo, onaj najviši vrh je to donio.
A ako se to… nije Hrvatska bila jedina u kojoj se to događalo u Jugoslaviji. Ako je došlo iz vrha, znači i u drugim republikama se to događalo. To će se sad naći ti ljudi, ima ih, ja vjerujem, još živih kao što sam i ja. Razumiješ, ja sam ateist. Ali uvijek sam se Boga molio da me sačuva, da doživim ovo, da mogu jednog dana slobodno to iznijeti.
Pogledajte ekskluzivni videozapis potresnog svjedočanstva:
