Posljednji javni istup predsjednika Zorana Milanovića na netom održanoj tiskovnoj konferenciji dokraja je razgolitio hrvatski apsurd – da za predsjednika države i Vrhovnog zapovjednika imamo ratnog dezertera koji napadima na hrvatske ratnike i dragovoljce Domovinskog rata liječi svoje frustracije.
Ratni dezerter i prodavač Kirby usisavača, bivši Titov gardist, dozvoljava si ponižavati i napadati nekoga tko je kao maloljetnik uzeo oružje u ruke da brani domovinu, za razliku od njega kojeg je, po javnom priznanju, bilo strah. Je li ga doista bilo strah ili je kao Titov gardist jednostavno čekao konačni rezultat rata, to ne znamo, no javnost s pravom očekuje da na to pitanje napokon javno odgovori.
Kroz selektivno, pristrano i pravno potpuno neodrživo tumačenje ključnih zakonskih akata, predsjednik države pokušao je uspostaviti apsolutni, personalizirani autoritet nad Oružanim snagama RH, izravno negirajući zakonske ovlasti Ministarstva obrane i Vlade. Inzistiranjem na tome da se načelnik Glavnog stožera, general-pukovnik Tihomir Kundid, “ne može umiroviti” ili da je potpuno zaštićen od te mjere, Milanović svjesno obmanjuje javnost. Njegov pokušaj da načelnika Glavnog stožera pretvori u politički štit, zahtijevajući od njega privatnu lojalnost umjesto institucionalne dužnosti, ogolio je opasan modus operandi koji služi isključivo za stvaranje umjetne institucionalne krize.
Retorika s pressice i relativizacija vojnih zakona
Predsjednik Zoran Milanović obratio se javnosti s ciljem da opravda zapovijed kojom je generalu Kundidu zabranio odlazak u Francusku na vojni mimohod u Pariz. Objašnjavajući kada vojna osoba smije, odnosno ne smije izvršiti zapovijed, fokusirao se isključivo na Zakon o službi u Oružanim snagama:
“Zašto je presudan Zakon o službi? Jer se radi o vojnoj službi i zato što protuhe iz HDZ-a po toj osnovi prijete Kundidu da će imati posljedice po službu. Neće, a objasnit ćemo i zašto ne. Zakon o službi u Oružanim snagama govori o obavezi provedbe zapovijedi i naloga. Jedini civil koji izdaje zapovijedi i naloge jest predsjednik Republike, nitko drugi”, kazao je Milanović pa do kraja pročitao Zakon.
Ovakvom argumentacijom predsjednik je izravno ignorirao širi zakonski okvir, svjesno plasirajući seriju pravnih netočnosti koje padaju na prvom ustavno-pravnom testu.
1. Pokušaj brisanja ovlasti Ministarstva obrane (Članak 69. stavak 5.)
Milanović tvrdi da je on jedini civilni autoritet i da Zakon o službi definira isključivo njegovu liniju zapovijedanja. Ova tvrdnja je pravno neodrživa jer predsjednik namjerno sužava zakonski okvir, potpuno ignorirajući Zakon o obrani. Vojna osoba, pa tako i načelnik Glavnog stožera, po zakonu mora poštivati cjelokupni pravni poredak, a u ovom konkretnom slučaju Članak 69. stavak 5. Zakona o obrani jasno propisuje da ministar obrane u provedbi obrambene politike donosi odluke, naredbe i druge akte iz svoje nadležnosti.
Međunarodni mimohodi, dnevnice, logistika i prelasci granice u miru spadaju pod financijsko i administrativno upravljanje MORH-a. Predsjednik ne može operativnom zapovijedi ukinuti zakonska prava i obveze koje resorni ministar ima po ovom članku. Pokušaj prikazivanja ministra kao civila koji se nema pravo miješati u vojsku predstavlja grubo kršenje slova zakona.
2. Iskrivljavanje načela jednočelništva i subordinacije (Članak 70.)
Milanović se dotiče pravila i tvrdi: “zapovijedanje i rukovođenje u Oružanim snagama zasniva se na načelima jednočelništva i subordinacije… nezakonita naredba ne postoji kao pojam.” Predsjednik ovdje grubo manipulira vojnim načelima. Članak 70. Zakona o obrani doista definira jednočelništvo i subordinaciju, ali taj isti članak eksplicitno navodi da se vođenje i zapovijedanje Oružanim snagama zasniva na tim načelima “na temelju Ustava i zakona”.
Tvrdnja da “nezakonita naredba ne postoji kao pojam” u demokratskom sustavu i profesionalnoj vojsci predstavlja opasan presedan. Subordinacija u Hrvatskoj vojsci nije slijepa poslušnost pojedincu, nego podređenost ustavnom poretku. Načelnik Glavnog stožera ima zakonsku obvezu balansirati između zapovijedi Vrhovnog zapovjednika i odluka Ministra obrane, a ne slijepo izvršavati naloge koji krše druge važeće zakonske akte.
3. Pristrano i autoritarno tumačenje Ustava (Članak 144.b)
Pozivajući se na Članak 144.b Ustava (koji tvrdi da je sam pisao), Milanović izjavljuje: “Što je to ceremonijalno, protokolarno? To ne piše, to naravno, odlučujem ja.” Pritom optužuje zakonodavca da piše nepismeno i ponovno ignorira Članak 69. stavak 5. Zakona o obrani. Pozivanje na autorstvo nad tekstom Ustava ne daje predsjedniku pravo na njegovo privatno i pristrano tumačenje. Članak 144.b jasno navodi da Vlada i Predsjednik zastupaju državu “sukladno njihovim ustavnim ovlastima”.
Hrvatski ustavni poredak u sferi vanjske politike i obrane ne poznaje apsolutnog vladara – sustav je postavljen na principu suodlučivanja i kohabitacije. Milanovićeva tvrdnja da on samostalno ima pravo odlučivati što je protokol, a što ceremonija izravno krši duh ustavne podjele vlasti. Namjernim ignoriranjem Članka 69. stavka 5. Zakona o obrani, predsjednik pokušava izbrisati činjenicu da je dio tih ovlasti zakonom prenesen na izvršnu vlast i resorno ministarstvo.
4. Politički pritisak, prijetnje i uvođenje verbalnog delikta
Milanović poručuje da se generala ostavi na miru, ali pritom uvodi zabranu javnog govora i otvoreno prijeti:
“Prste i prljave šake dalje od Kundida. Onaj tko ga spomene još i jednom, taj je za mene kriminalac! … On odgovara meni, kom krivo, kom pravo. Tako sustav funkcionira, osobna lojalnost.”
Uz to, dodatno plasira tezu da se Kundid ne može umiroviti. Ovaj dio izlaganja predstavlja najizravniji nasrtaj na demokratske standarde i važeće zakone kroz tri ključne točke:
Uvođenje verbalnog delikta: Proglašavanje bilo koga (saborskih zastupnika, članova Vlade, medija) “kriminalcem” samo zato što u javnom prostoru spomenu ili propituju postupke i odgovornost načelnika Glavnog stožera predstavlja radikalan pokušaj uvođenja cenzure i zastrašivanja kroz zabranu javnog govora.
Zahtjev za osobnom lojalnošću: Traženje “osobne lojalnosti” od generala Kundida predsjedniku osobno, umjesto lojalnosti institucijama, Ustavu i zakonima Republike Hrvatske, izravno destruira profesionalni i nadstranački karakter vojske. Vojska u demokraciji odgovara procedurama i državi, a ne privatnom autoritetu pojedinca.
Dezinformacija o umirovljenju: Tvrdnja da se Kundid ne može umiroviti je pravno potpuno netočna i služi isključivo kao politički blef. Predsjednik namjerno brka dva različita pravna instituta: razrješenje s dužnosti i prestanak djelatne vojne službe (umirovljenje). Iako Vlada ne može sama smijeniti Kundida s mjesta načelnika bez supotpisivanja odluke s predsjednikom (Članak 7. Zakona o obrani), prema Zakonu o službi u OS RH, ministar obrane ima jasne zakonske ovlasti donijeti rješenje o prestanku djelatne vojne službe za bilo kojeg djelatnog časnika, pa tako i za generale, ako su ispunjeni zakonski uvjeti (godine života, staž ili potrebe službe).
Onog trenutka kada ministar obrane potpiše rješenje o prestanku djelatne vojne službe po sili zakona, ta osoba pravno prestaje biti djelatni vojnik. Budući da načelnik Glavnog stožera mora biti djelatna vojna osoba u činu generala, slanjem u mirovinu automatski prestaje i njegova mogućnost obnašanja te dužnosti. Povijest hrvatskih institucija već bilježi takve slučajeve, što potvrđuje da ministar obrane i Vlada imaju zakonske mehanizme kojima mogu utjecati na radni status vojnih osoba držeći se isključivo slova zakona.
Paradoks dezertera i ratnika
Naslovna teza ovog sukoba ogoljuje cijelu ovu institucionalnu krizu do njezine političke i moralne srži. Zoran Milanović, koji je ključne ratne godine proveo izvan obrambenog sustava prodajući maglu i bježeći od ratišta, danas s pozicije Vrhovnog zapovjednika agresivno napada legitimno izabranu Vladu i njezine ministre.
Poseban apsurd leži u činjenici da se na udaru njegovog uličnog rječnika nalaze ljudi poput ministra Ivana Anušića, koji je kao maloljetni dragovoljac s puškom u ruci branio i stvarao ovu državu. Paradoks je potpun: čovjek koji je u najtežim trenucima za domovinu bio tek promatrač, danas u miru zloupotrebljava vojsku za osobne političke obračune, pokušavajući nametnuti pojam “osobne lojalnosti” istinskim ratnicima koji su krvlju izborili pravo na institucije koje on danas bezobzirno ruši.
