Projekt Dioklecijan, koji je u međuvremenu dobio naslov Posljednji rimski bog, HRT govori kao o jednom od najvećih i produkcijski najzahtjevnijih projekata u svojoj povijesti. Film je u cijelosti proizveo HRT, a projekt obuhvaća dugometražni igrani film i igrano-dokumentarnu seriju od pet epizoda. HRT navodi da je za potrebe produkcije izgrađeno desetak velikih kulisa, izrađeno oko tisuću kostima te angažirano pedesetak glumaca i oko tisuću statista.
Sve to ima svoju cijenu. Kod ovakve produkcije nitko ozbiljan neće tvrditi suprotno. Problem nastaje kada se uz opseg projekta pojavi i račun od više od deset milijuna eura, a javnosti nije predočen detaljan troškovnik iz kojeg bi se jasno vidjelo kako je taj novac raspoređen.
Iznos od deset milijuna eura nije samo medijska procjena. U raspravi u Hrvatskom saboru javno je iznesen podatak o deset milijuna eura isplata za projekt kroz više tranši. U HRT-ovu izvještaju za 2024. u investicijama je za Dioklecijana iskazano više od tri milijuna eura u stavci vlastite proizvodnje. Sama ta godišnja stavka, naravno, ne predstavlja konačnu cijenu projekta koji se razvija i proizvodi kroz više godina.
Zato je prvo što treba razjasniti vrlo jednostavno: koliko je Dioklecijan do danas stvarno koštao i koliko još treba biti plaćeno do konačnog završetka svih obveza?
Film i serija moraju imati odvojenu računicu
Projekt nije samo jedan film. HRT navodi da se sastoji od dugometražnog igranog filma i televizijske serije od pet jednosatnih epizoda. Film traje 136 minuta, snimljen je na rekonstruiranom govornom latinskom i namijenjen je kinima, festivalima i kasnijem televizijskom prikazivanju.
To je bitna razlika kada se govori o novcu. Ako projekt vrijedi više od deset milijuna eura, mora biti jasno koliko pripada filmu, koliko seriji, a koliko zajedničkim troškovima.
Tek nakon toga moguće je procjenjivati koliko je stvarno koštala filmska produkcija i može li prihod od kina, televizijskih prava, festivala i međunarodne prodaje uopće sudjelovati u povratu uloženog novca.
HRT s pravom ističe zahtjevnost produkcije. Za potrebe priče o Dioklecijanu građene su velike scenografije rimskih trgova, hramova, ulica i drugih prostora, a izrađeno je oko tisuću kostima. Na projektu je sudjelovalo oko 50 glumaca i približno tisuću statista.
Ali upravo zbog toga treba vidjeti račun.
Što je plaćeno i kome?
Kod projekta ove veličine postoji čitav niz troškova. Scenografija, kostimi, maske, honorari glumaca i statista, najam opreme, rasvjeta, prijevoz, smještaj, lokacije, gradnja kulisa, montaža, kolor-korekcija, dizajn zvuka, glazba, vizualni efekti i ostala postprodukcija mogu stvoriti vrlo velik budžet.
Nema ništa sporno u tome da takav film ima visoke troškove. Ali svaki od njih mora imati dokumentirani trag.
Nacional je objavio da HRT nije dostavio detaljan troškovnik scenografije i kostimografije te da je anonimni sugovornik iz HRT-a tvrdio kako je za šminku, odnosno maske i honorare šminkera, potrošeno čak 400.000 eura.
Taj iznos nije moguće uzeti kao utvrđenu činjenicu samo na temelju anonimnog izvora. Ali upravo zato predstavlja vrlo konkretno pitanje na koje se može odgovoriti dokumentom. Ako je iznos točan, treba pokazati koliko je plaćeno i za koje poslove. Ako nije točan, HRT može objaviti stvarnu brojku i time ukloniti dvojbu.
Isto vrijedi za scenografiju, kostimografiju i sve druge velike stavke. Kod javnog novca nije dovoljno znati ukupnu brojku. Potrebno je znati strukturu te brojke.
Posebno pitanje je hibridna, odnosno AI produkcija
Tu dolazimo do dijela projekta koji bi morao biti jasno vidljiv u konačnom troškovniku: digitalna produkcija, stvaranje i rekonstrukcija scena te uporaba umjetne inteligencije.
Kod povijesnog filma koji mora prikazati svijet star gotovo dvije tisuće godina digitalna produkcija može imati veliku ulogu. Neke se stvari mogu izgraditi fizički, neke se mogu proširiti digitalno, neke se stvaraju računalno, a neke se danas mogu proizvesti ili doraditi uz pomoć umjetne inteligencije.
Upravo zato pitanje nije samo je li AI korišten, nego je li u projektu primijenjen hibridni model produkcije koji uključuje AI, na kojim dijelovima filma i serije, tko je takve poslove radio i koliko su plaćeni.
HRT je naveo da nakon snimanja slijede montaža, vizualni efekti, kolor-korekcija, glazba i dizajn tona. Ako su u tom segmentu korišteni AI alati, generativni modeli ili drugi oblici hibridne produkcije, javnost bi trebala moći vidjeti gdje se taj trošak nalazi u budžetu.
To je posebno važno kod projekta ovakve vrijednosti. Kod suvremene filmske proizvodnje granica između klasičnog snimanja, digitalne rekonstrukcije i AI produkcije sve je tanja. Zato zbirna stavka „postprodukcija“ sama po sebi ne govori dovoljno.
Treba znati koliko je plaćeno za klasičnu postprodukciju, koliko za VFX, koliko za digitalnu rekonstrukciju, koliko za računalno generirane elemente i je li dio tih poslova napravljen vlastitim kapacitetima HRT-a ili su plaćeni vanjskim izvođačima.
To je jedan od ključnih dijelova troškovnika koji bi javnost trebala vidjeti.
Može li se više od deset milijuna eura vratiti?
Nakon pitanja troškova dolazi i pitanje prihoda. Ako je u projekt uloženo više od deset milijuna eura, na koji se način taj novac planira vratiti?
HRT je najavio kinodistribuciju, a film bi se trebao prikazivati i televizijski. Postoji i međunarodni potencijal. HRT podsjeća da su raniji povijesni projekti imali međunarodno prikazivanje, među ostalim na Viasat Historyju.
Kod Dioklecijana, međutim, postoji dodatni problem koji nije moguće zanemariti. Film je snimljen na latinskom jeziku. HRT to predstavlja kao jednu od njegovih posebnosti i pokušaj što veće autentičnosti.
To može biti umjetnička prednost, ali s poslovne strane stvara dodatni posao.
Sjedinjene Američke Države mogu poslužiti kao primjer. Film koji nije na engleskom jeziku ima potencijalnu publiku, ali je put do široke distribucije drukčiji nego kod filma proizvedenog na engleskom. Dio američke publike navodi čitanje titlova kao prepreku kod stranih filmova. To ne znači da za takav film ne postoji tržište, nego da je za njega potrebno drukčije pozicioniranje, distribucija i marketing.
Ista se računica može promatrati i u Europi. Francuska i Njemačka imaju snažnu tradiciju sinkronizacije stranih filmova, a sinkronizacija je važna i na brojnim tržištima srednje i istočne Europe. Za film na latinskom to znači dodatne troškove ako se želi ozbiljno krenuti prema široj međunarodnoj publici.
Prijevod, sinkronizacija, snimanje novih glasova, prilagodba zvuka, novi miksovi i međunarodni marketing nisu dio osnovnog snimanja, ali jesu dio poslovne računice ako se od filma očekuje međunarodna prodaja.
Zato bi bilo zanimljivo vidjeti postoji li već konkretan plan međunarodne distribucije, koja su tržišta ciljana, tko će distribuirati film i jesu li troškovi lokalizacije već uračunati u sadašnji budžet ili će biti dodatni trošak.
Veliki projekt traži i veliki račun
Nitko ne osporava da je Dioklecijan ambiciozan projekt. HRT je napravio produkciju kakvu hrvatska kinematografija rijetko radi. Građene su velike scenografije, izrađeni kostimi, angažirani brojni glumci i statisti, snimalo se na više lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu, a cijeli projekt traje godinama.
Ali ambicija projekta i njegova cijena dvije su različite stvari.
Ako je projekt doista dosegnuo više od deset milijuna eura, javnost treba moći vidjeti što je za taj novac dobila. Ne samo konačnu brojku, nego raspored troškova. Film i seriju zasebno, produkciju, honorare, scenografiju, kostime, maske, opremu, postprodukciju, vizualne efekte, digitalnu produkciju i eventualnu uporabu AI tehnologije.
Posebno treba razjasniti sve stavke koje se odnose na vanjske izvođače. Tko je dobio novac, temeljem kojeg ugovora, za koju uslugu i u kojem iznosu?
To nisu optužbe. To je osnovno pitanje transparentnosti kada projekt financira javni medijski servis.
Ako je svaki euro uredno dokumentiran i opravdan, detaljan troškovnik ne bi trebao biti problem. Naprotiv, pokazao bi koliko je zahtjevan projekt stvarno bio i zašto je njegova cijena dosegnula iznos koji se danas spominje.
A upravo zato nakon svega što je do sada javno objavljeno ostaje najjednostavnije pitanje:
Prema javno dostupnim podacima, HRT-ov projekt Dioklecijan već je dosegnuo iznos od najmanje deset milijuna eura. No, kolika će biti konačna cijena projekta tek treba utvrditi. Posebno je važno dobiti podatke o tome što je plaćeno, kome je plaćeno i koliko je za pojedine stavke izdvojeno.
To je ujedno i ključno pitanje cijelog projekta. Konačan račun nije isto što i dosad poznate uplate, a bez detaljne strukture troškova teško je procijeniti koliko je javnog novca otišlo na film, koliko na seriju, koliko na produkciju, a koliko na postprodukciju, vizualne efekte, digitalnu produkciju i druge troškove.
Zato pitanje nije samo koliko je Dioklecijan do sada koštao, nego i koliki će biti konačan račun te kome je javni novac isplaćen i za koje usluge.
