Tragikomično zvuči obraćanje Zorana Milanovića hrvatskim braniteljima, ratnim vojnim invalidima, još tragičnije zvuče izjave da je Hrvatsku branilo “Malo dobrih ljudi”. Kada je trebalo, Zoran Milanović nije htio biti dio tih malo dobrih ljudi, on je odabrao udobnost svog života i odlučio obranu domovine prepustiti tim malobrojnim hrabrim ljudima.
Nije sramota bojati se, svi se ljudi boje, pa čak i oni najveći heroji, strah je prirodna pojava. Bojali su se i oni koji su ginuli, i oni koji su ostavljali dijelove svog tijela, samo oni su znali da moraju obraniti svoj dom, svoje najmilije i svoju od stoljeća sedmog iščekivanu domovinu. Danas ima i previše ljudi u politici koji se se bojali, koji se nisu uključili u obranu domovine – nisu jer neki su bili kukavice, a neki su jednostavno čekali ishod bitke.
No svi ti dezerteri, kukavice i kalkulanti koji nisu ni željeli Hrvatsku, svi oni u politici, oni na vlasti ili blizu vlasti, oni nisu ono što je bio Zoran Milanović, a sudeći po rezultatima prvog kruga predsjedničkih izbora bit će opet – vrhovni zapovjednik pobjedničke hrvatske vojske.
Vrhovni zapovjednik pobjedničke vojske, kakva čast i kakva sramota da Hrvati na to mjesto biraju onog tko se nije odazvao pozivu domovine da je brani. Pobjedničkom vojskom zapovijeda dezerter, kako drugačije nazvati osobu koja se nije odazvala na mobilizacijski poziv i to javno prizna.
Je li Milanović ikada u prošlom mandatu došao kod Kate Šoljić, kleknuo i izrekao: “Oprosti što si ti sve svoje sinove položila na oltar domovine, ja sam se bojao, ali zahvaljujući tvojoj žrtvi ja sam tu gdje jesam, ja sam to što jesam”.
Je li Milanovića sram, grize li ga savjest kada dođe pred hrvatske branitelje, pogotovo ratne vojne invalide, one u kolicima, bez ekstremitete, iste one na koje je slao specijalce u crkvu Sv. Marka da ih se mlati.
Titov gardista, komunista i dezerter, naređivao progon i mlaćenje hrvatskih branitelja, kršitelj Ustava na kojem je prisagao niti ima srama ni obraza. Obraz je najvredniji dio ljudskog tijela, a da ga ima nikada se od srama ne bi kandidirao.
Imaju li srama oni koji takvom čovjeku daju glas? Ne nemaju, da imaju otišli bi na Memorijalno groblje u Vukovaru, kleknuli na sred groblja i iz svega glasa zavapili: “Oprostite!”.
To vrijedi i za dezertera kojem daju svoj glas.
