Poznati hrvatski političar, bivši saborski zastupnik i Hrvatski branitelj Stevo Culej imao je hrabrosti da uđe ravno u leglo antifašista i snimajući video koji je emitirao live dočara atmosferu među organizatorima i slavljenicima i svjedoči o tome da na manifestaciji slavlja oslobođenja Zagreba od njegovih građana bude izložen fizičkom i verbalnom napadu jer se “ustaša” usudio ući među antifašiste. Donosimo transkript rečenica koje govori Culej dok prolazi kroz koridor.
Kada dođem, uvijek su mi odzdravili. Znači, uvijek odzdravili. Ovo je kao na ruskoj fronti.
Ovdje ujedinjenih protufašista ima dobrih tisuću i više, a s druge strane ima više policajaca nego antifašista. Pa mi nije jasno što se ovdje događa.
Ja sam stvarno slučajno zalutao ovdje jer sam s druge strane parkirao. Ali interesantno je da mi ljudi viču: „Zdravo, Stevo.” Pa mi nije jasno.
– Pa evo, misle da si naš.
– Pa oni misle da sam njihov, a imam znak od specijalne i zelenu majicu.
I oni bubnjaju, nećete vjerovati. Ovdje se očekuje nešto spektakularno. Evo, ovaj tu diže ruku, zove nekoga. Valjda su me prepoznali da radim uživo. Ne mogu vjerovati.
– Gdje si? Zdravo, zdravo.
– I druže, šta ima?
– A evo, jedi, suzdržavamo se.
– Kako ćemo ih zapaliti?
– Koga?
– Pa kresove.
– Pa šibicama.
– A kako ćemo ih ugasiti?
– To će se samo od sebe ugasiti.
Evo, dečki, ja sam samo izviđač koji je slučajno krivo parkirao i našao se u dubini ovog sumnjivog teritorija.
Kao bivši specijalac, moram vam reći da se osjećam kao da smo opkoljeni i da ne znam kako ćemo se izvući odavde. Ali mrak još nije pao, vampiri još nisu izašli, tako da će to biti okej. Probat ću se za vrijeme dana nekako probiti. Ako treba, i preplivat ću Savu.
Stvarno interesantno.
– A to si ti uživo ili…?
– Naravno, uživo.
– A tko te gleda?
– Pa imam ja moje Hrvate koji mene prate.
– Pa šta, ovdje u Zagrebu nema Hrvata koji će mene pratiti?
– Imamo mi Hrvate iz Jarmine od 1991. do 1997.
– Nema ovdje puno Hrvata.
– Nema, Stevo.
– Ajde, muči prvo od kantora.
– Ajde, Stevo, tu ćemo te pustiti. Organima reda.
– Ej, hoćeš li me pustiti da prođem?
– Ne smiješ proći.
– Pa mogu doći do ove strane?
– Ne, ne, ne.
Ja ću se vratiti, kuća mi je dolje. Šta misliš? Čekam da mi netko nabije šljivu pa da ga mogu tužiti.
– Ne, ja vas volim.
– Volim i ja vas.
Eto, dragi moji prijatelji i branitelji koji me pratite, vjerujte mi da mi je stvarno neugodno što vas ne vidim i što vama ne smeta ono što meni smeta. Ali možda se to može dogovoriti na neki kulturni hrvatski način.
Pošto nema ovdje naših političara koji bi ovo trebali dovesti u red i smiriti ovakav nered u Zagrebu, da se uklone i jedni i drugi iz hrvatskog društva pa da možemo živjeti kao Hrvati. Gdje bi bilo zabranjeno upravo ovakvo okupljanje.
Jebiga, išao sam sto puta na intervencije, ali nikad na ovakvu. Ovdje se osjećam nekako čudno. Nikoga ne napadam, nikoga ne diram. Nije mi jasno gdje sam se našao jer ovdje nema ništa interesantno za mene.
Idem ja raditi svoju kuću da ne završim opet 13 godina u postupku kao za ćirilicu, jer stvarno nema smisla.
– Ako budeš krvavih gaća, vidjet ćeš.
– Ti ćeš plesati u mojim krvavim gaćama.
Ovaj mi je tu spomenuo krvave gaće, a toliko je debeo kao da ih je on pojeo.
Oni su toliko bezazleni i dobri dečki da čak ni njihove sitne uvrede ne shvaćam ni malo provokativno ni ozbiljno. To je jednostavno onako… ništa ne pokušavaju. Valjda još nije pao mrak. Ne vode me na Sljeme, pa ću otići sam odavde.
Drugi „eliminac” je s one strane iza mene. Ništa ne gunđa. Šta ćeš? Ne mogu reći, ima ovdje jako lijepih djevojaka i jako dobrih momaka.
Eto, dragi prijatelji, budite pozdravljeni. Snimit ću još ovo malo. Ne znam što bih rekao.
– Ovo je iza mene, jako fin dečko. Malo je krupan za mene, nije moja kategorija.
– U čemu?
– U drobu.
– U drobu? A jebi ga, malo sam pojeo ovih dana dosta.
– Slušaj, ne možete dalje.
– Ne mogu vam garantirati sigurnost.
Ovaj gospodin meni ne garantira sigurnost ovdje u Zagrebu. Slušaj, ja sam na ovaj skup došao s one strane i isto tako ću otići s ovog skupa.
– Vi ste tu na organiziranom skupu.
– A ja ću zvati svog kolegu da me izvuče odavde.
– Nemojte to raditi.
– Neću vas pustiti, ja odgovaram.
– Ne možete proći.
– Ne treba mi ništa. Ajde, Mićeru, jel’ smiješ da prođem do kolege policajca?
– Molit ću te da se ukloniš jer sam ovdje došao pozvan, ali sam došao s krive strane.
Evo pogledajte, dragi prijatelji. Ovako se ponašaju ovi klinci kojima smo stvarali državu.
Dakle, ja samo pokušavam izaći van, a oni mene sprječavaju. Pogledajte vi to, jednostavno nije u redu.
– Dobar dan, gospodine.
– Evo, stigla je konjica, naša hrvatska policija, da me spasi.
– Ajde, samo malo.
– Ja nisam konj.
– Ja sam konj.