Piše: Dr.sc Vlatka Vukelić
Muzej žrtava komunizma nije nova ni jedinstvena ideja u Hrvatskoj. Ona postoji već neko vrijeme, ali je bila lišena državne potpore, u formi i u sadržaju.
Naime, za tako zahtjevan posao potreban je politički i društveni konsenzus, ali i konsenzus struke. Ovih se dana uopće nije govorilo o struci, a kada se i progovorilo, jasno je da nekima u toj domeni nije mjesto, već su medijski konzultirati jer su i inače glavne društvene posvuduše za historiografska pitanja, neovisno o događaju.
Mi radimo. Već treći skup o komunističkim zločinima, a k tome i međunarodnog karaktera
Osobno smatram naivnim na ovakav način kretati u taj mega-projekt, da ne kažem i štetnim. Prije svega, ovdje se radi o strukovnom pitanju, politika može biti back up, međutim trebala bi biti distancirana od utjecaja na kadrovske potencijale i kapacitete, odnosno od ljudi koji će u takvoj i instituciji raditi. Jako teško to možemo očekivati u ovakvoj polariziranoj atmosferi. Dakle, tko će odlučivati o ravnatelju, upravnom i nadzornom odboru, kustosima, ostalim zaposlenicima.
Hodak: Marko Purišić ili Baby Lasagna je sve ono što Hrvatska uistinu jest. Talent, skromnost, poštenje, vjernik te ljubav prema glazbi i domovini.
Ima li onaj koji ovu instituciju predlaže svijest o tome što takav potez znači i kakva je radna koncepcija ikojeg muzeja? Dakle, ako nemate utjecaj na kadrove, isto je kao i da nemate institucije. Štoviše, ovo je lošija varijanta, jer instituciju ste kao “dobili”, dakle forma je zadovoljena, ali sadržaj u cijelosti ili izostaje ili je reinterpretiran na potpuno suprotan način od onoga što je bio cilj. Alternativa postoji. Imate institucije koje se mogu nadograditi, a koje su se već dokazale u obradi tema komunističkih zločina.
OTVOREN PUT PLENKOVIĆU? Njemački javni tužitelj pokrenuo istragu protiv Ursule von der Leyen
Unutar dokazanih istraživača ove teme moguće je polako, trezveno i smisleno provesti ovu ideju. I tu politika treba odobriti tek koeficijente za nekoliko zaposlenika. Tada imate kontrolirani proces, koji je usput i realan. Također, svi postojeći muzeji u Hrvatskoj mogu se “nadograditi” ovim zbirkama i posebnim postavima.
Hrvatski povijesni muzej, kao matični muzej, uvijek može pokrenuti kampanju kakvu smo imali za Prvi svjetski rat. Loše je da pitanje ikoje institucije koja se bavi žrtvama jugoslavenskog komunističkog režima “zaglavi” u domeni politike ili struke koja se ovim pitanjem uopće ne bavi. Po meni je to sekundarna viktimizacija žrtava i mislim da to nije cilj.