Oluja je bila čista i zaslužena vojna pobjeda nad četverogodišnjom oružanom pobunom, no dominantni politički i medijski narativ u Srbiji i danas funkcionira kao da je 1989. godina. Iako dio naroda priznaje agresiju, zločine i poraz, vladajuća elita i većinski mediji svjesno odbijaju izvući zaključke. Umjesto suočavanja s vlastitom odgovornošću, sustavno se održava žrtveni narativ u kojem se Oluja prikazuje isključivo kao tragedija, čime se vješto izbjegava polaganje računa za propalu i zločinačku politiku stvaranja Velike Srbije, piše novinar, komunikolog i politički analitičar Ivica Granić.
Granić u svom tekstu piše kako institucionalna amnezija hranjena revizionizmom u školstvu, medijima i politici, dok se presude Haškog suda ignoriraju ili relativiziraju. Uz geopolitičko balansiranje i oslanjanje na rusku podršku, antizapadni i antihrvatski sentiment i dalje služi za unutarnju mobilizaciju i izbjegavanje kolektivne krivnje. Tri desetljeća kasnije, priče o izdanim teritorijima, međunarodnim zavjerama i genocidnosti prebacuju fokus s gorke činjenice da je velikosrpski projekt bio i moralno i vojno potpuno promašen. Evo kompletnog teksta Ivice Granića:
Nije da Srbi kao narod nisu izvukli nikakve zaključke. Dio je izvukao, postoje ljudi i u Srbiji i među hrvatskim Srbima koji priznaju agresiju, zločine i poraz. Ali, dominantni politički i medijski narativ u Srbiji i dalje funkcionira kao da je 1989.
Iz nekoliko razloga.
Žrtveni narativ.
Žrtveni narativ je koristan. Oluja se sustavno prikazuje isključivo kao etničko čišćenje i tragedija, a ne kao vojni poraz nakon četiri godine oružane pobune i opsade hrvatskih gradova. Dok god se priča drži na ‘mi smo žrtve’, političari ne moraju odgovarati za ratnu politiku 90-ih, niti za propalu zločinačku strategiju ‘svi Srbi u jednoj državi’.
Institucionalna amnezija.
Školstvo, vojni muzeji, državna televizija i većina mainstream medija u Srbiji i dalje promiču verziju u kojoj su Srbi ‘branili svoja vekovna ognjišta’. ICTY presude uglavnom se ignoriraju ili relativiziraju. Nema sustavnog suočavanja s odgovornošću za agresiju, kao što je Njemačka imala nakon 1945. Tu ogromnu odgovornost snosi i vodstvo hrvatskih Srba.
Politička korist danas.
Revizionizam i prijetnje tipa vratit ćemo Krajinu služe unutarnjoj mobilizaciji i vanjskoj politici. U uvjetima u kojima Srbija balansira između EU i Rusije, antizapadni i antihrvatski sentiment i dalje se dobro prodaje.
Geopolitika.
Dok god postoji međunarodni kontekst u kojem se srpski nacionalizam može osloniti na rusku podršku i relativnu nezainteresiranost Zapada za ovu regiju, nema jakog vanjskog pritiska da se narativ promijeni.
Psihološki mehanizam.
Kolektivni poraz je teško prihvatiti. Lakše je reći izdali su nas, međunarodna zavjera, Vatikan, Hrvati su genocidni i sl. nego priznati da je zločinački projekt Velike Srbije bio i moralno i vojno promašen.
Zato se i 30 godina kasnije često ponašaju kao da je 1989. Jer im taj okvir i dalje služi. To ne znači da je cijeli narod takav, ali znači da je dominantna elita i većinski medijski prostor odabrao da ne izvuče zaključke.
Ostajte mi zdravi, veseli ali i spremni. Povijest ne staje na obljetnicama. Sretan nam Dan Pobjede.
