Hrvatske navijačke tribine nisu samo mjesta na kojima se bodre nogometni klubovi. One su desetljećima prostor izražavanja domoljublja, nacionalnog identiteta i otpora političkim i društvenim pojavama koje navijači smatraju neprihvatljivima. Zato se rasprave o Dinamu, novom Maksimiru, hrvatskoj reprezentaciji i navijačkim simbolima ne mogu svesti samo na nogomet.
Umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Robert Čulina u svojoj analizi upozorava na ono što smatra pokušajem političkog utjecaja na hrvatske tribine. Posebno kritizira lijevo-liberalne političke i medijske krugove, kojima pripisuje nastojanje da promijene način na koji se navijački pokret prikazuje u javnosti i oslabe njegovu nacionalnu i suverenističku dimenziju.
Od povijesti imena Dinamo i rasprave o izgradnji novog Maksimira do slučaja svastike na Poljudu i odnosa politike prema navijačima, Čulina razmatra događaje koje vidi kao dijelove šire borbe za identitet hrvatskih tribina.
U nastavku donosimo analizu Roberta Čuline.
Dinamo i ideološko nasljeđe
Hrvatske navijačke tribine već su desetljećima jedna od rijetkih preostalih utvrda nepatvorenog narodnog prkosa, identiteta i izvornog suverenizma. Budući da tu neukrotivu energiju nisu mogli slomiti otvorenim zabranama ni policijskim pendrecima, postjugoslavenski i lijevo-liberalni krugovi primijenili su znatno opasniju taktiku tihe subverzije, medijske demonizacije i cinične političke trgovine.
Jedna od glavnih teza Čulinine analize jest da se borba za utjecaj na navijačke tribine ne vodi samo policijskim mjerama i zabranama nego i kroz medije, političke poruke i odnos prema povijesti hrvatskog nogometa.
Jedna od najvećih ideoloških pobjeda ljevice leži u uspješno nametnutoj podvali o svetom imenu Dinamo. Projugoslavenski analitičari i mediji vješto su iskoristili emocije navijača kako bi ih naveli da ginu za ime koje je u svojoj srži čisti produkt komunističke diktature.
Dinamo je osnovan u lipnju 1945., nakon ukidanja dotadašnjih zagrebačkih klubova, među kojima je bio i Građanski. Čulina u tome vidi povijesni paradoks: navijači koji danas ističu hrvatski nacionalni identitet istodobno brane ime kluba nastalog u komunističkom sustavu.
Autor se osvrće i na pokušaje promjene imena kluba u Croatiju tijekom devedesetih, kada su nastali snažni sukobi oko identiteta Dinama. Smatra da je tadašnji bunt pokazao koliko se duboko sportske emocije mogu ispreplesti s političkim nasljeđem i koliko se navijače može podijeliti oko simbola koji bi ih trebali povezivati.
Novi Maksimir: stadion bez navijačkog identiteta?
Ovo ideološko prekrajanje danas se nastavlja kroz pitanje novog Maksimira. U javni se prostor gura koncept hladnog, betonskog brutalizma koji vizualno podsjeća na socijalističku spomeničku baštinu. Cilj takvog arhitektonskog zahvata jest stvoriti sterilnu, neutralnu školjku bez klupskih obilježja i nacionalnog naboja.
Čulina smatra da rasprava o novom Maksimiru nadilazi arhitekturu i modernizaciju sportske infrastrukture. Upozorava na mogućnost da stadion izgubi dio atmosfere i prepoznatljivosti koju su desetljećima stvarali navijači Dinama.
Stadion se želi pretvoriti u bezlični višenamjenski objekt s akustikom i rasporedom tribina namjerno projektiranim tako da razbiju zbijenost i zvučnu snagu navijačkog kopa, pretvarajući Maksimir u kazališno gledalište.
Raspored tribina, njihova blizina terenu i akustika doista su važni za navijačku atmosferu. Čulina smatra da bi novi stadion morao očuvati prepoznatljiv karakter Dinama i njegovih tribina. Tvrdnja da se projektiranjem namjerno želi oslabiti navijački identitet, međutim, zahtijevala bi konkretne dokaze o namjerama projektanata i donositelja odluka.
Slučaj svastike na Poljudu i političke posljedice
Kako bi opravdali represiju i uvođenje rigoroznih zakona protiv mladeži, lijevi krugovi redovito posežu za obavještajnim diverzijama i podmetnutim etiketama. Slučaj poljudske svastike iz 2015. godine bio je školski primjer lažne slike. Niti jedna navijačka skupina ne bi namjerno uništila vlastitu reprezentaciju i izbacila je s prvenstva, jer je to bila orkestrirana podvala kako bi se cijelom narodu nametnuo kompleks krivnje i etiketa fašističke utvrde.
Incident sa svastikom na Poljudu 2015. izazvao je međunarodnu pozornost i ozbiljne posljedice za hrvatski nogomet. Čulina ga tumači kao događaj koji je dodatno opteretio odnos prema hrvatskim navijačima i nacionalnim simbolima.
Autor iznosi tezu da je incident bio orkestrirana podvala. Takvu tvrdnju potrebno je potkrijepiti dokazima o organizatorima i njihovim motivima, a ne samo političkim posljedicama događaja. Istodobno, ostaje prostor za raspravu o tome jesu li političari i mediji odgovorno razlikovali postupke pojedinaca od cijelog navijačkog pokreta.
Prosvjedi protiv nogometnih struktura i reprezentacija
Na sličan je način legitimni bunt protiv korupcije u nogometu kroz akciju „Izgubili sve dabogda” perfidno kanaliziran u destrukciju prema samim simbolima države, odnosno reprezentaciji, dresu i himni, a sve s ciljem slabljenja kulta hrvatskog zajedništva.
Čulina upozorava na napetost između nezadovoljstva upravljanjem hrvatskim nogometom i odnosa prema reprezentaciji. Smatra da sukob s nogometnim strukturama može prerasti u sukob s nacionalnim simbolima koji za velik dio građana predstavljaju zajedništvo.
Pritom treba razlikovati kritiku nogometnih dužnosnika i institucija od postupaka usmjerenih protiv reprezentacije. Nezadovoljstvo stanjem u nogometu legitimna je tema javne rasprave, ali tvrdnju da je netko namjerno usmjeravao prosvjede protiv nacionalnih simbola potrebno je potkrijepiti dokazima.
Zagreb i Split: podjele među navijačima
U pozadini svih ovih procesa neprestano djeluje obavještajna formula zavadi pa vladaj. Lijevo medijska mašinerija godinama sustavno truje odnose na relaciji Zagreb i Split, gurajući narativ o pokvarenoj metropoli s jedne i zaostaloj provinciji s druge strane. Dok se Boysi i Torcida troše u međusobnim ratovima, politička elita mirno vlada i sprječava njihovo ujedinjenje oko ključnih nacionalnih pitanja.
Čulina dugogodišnje suparništvo Bad Blue Boysa i Torcide promatra kroz pitanje mogućeg zajedničkog djelovanja navijača. Smatra da međusobni sukobi slabe njihov društveni utjecaj i odvlače pozornost od problema hrvatskog nogometa.
Prema njegovu mišljenju, suradnja navijačkih skupina na pitanjima koja nadilaze klupske interese mogla bi imati veći društveni utjecaj. Tvrdnja da se podjele namjerno potiču iz političkih ili obavještajnih središta ipak zahtijeva konkretne dokaze.
Možemo i politička borba za Dinamo
Najočitiji primjer tog pragmatizma dogodio se u Zagrebu, gdje je platforma Možemo iskoristila dugogodišnju borbu navijača za demokratizaciju Dinama kao besplatno gorivo za preuzimanje vlasti. Čim su zasjeli u fotelje, nametnuli su svoj sterilni briselski obrazac, nastojeći iz kluba i grada isprati svaki trag nacionalnog i suverenističkog identiteta.
Čulina povezuje političke promjene u Zagrebu s dugogodišnjim zahtjevima dijela navijača za transparentnijim upravljanjem Dinamom. Smatra da se nezadovoljstvo dotadašnjim načinom upravljanja klubom moglo iskoristiti kao politički kapital.
Autor izražava bojazan da bi promjene u upravljanju klubom mogle postati sredstvo nametanja svjetonazorskog modela koji ne dijele svi navijači. Međutim, političku potporu demokratizaciji Dinama treba razlikovati od konkretnih odluka gradskih i klupskih struktura. Tvrdnja da je cilj tih promjena uklanjanje nacionalnog identiteta zahtijeva dokaze u obliku konkretnih poteza ili izjava.
Navijački simboli, Vukovar i Domovinski rat
Svaki izgred nekolicine maloljetnika lijevi mediji u roku od sat vremena pretvaraju u izvanredno stanje i dokaz državnog ekstremizma, stvarajući dimnu zavjesu kad god treba prikriti komunalni kaos ili političke afere. Istovremeno, na stadionima se provodi tihi kulturni rat gdje se pod krinkom borbe protiv govora mržnje pokušava cenzurirati svaki transparent posvećen Vukovaru, HOS-u i brigadama iz 1991. godine, jer se ti simboli ne uklapaju u lijevi narativ o regionalnom pomirenju.
Čulina upozorava na odnos prema transparentima, pjesmama i simbolima kojima navijači izražavaju poštovanje prema Vukovaru, HOS-u i hrvatskim postrojbama iz Domovinskog rata.
Smatra da se u javnim raspravama o ekstremizmu i govoru mržnje ponekad nedovoljno razlikuju domoljubne poruke od simbola i poruka koje mogu imati drukčije značenje u određenom kontekstu. Prema njegovu mišljenju, takav pristup može dovesti do stigmatizacije šireg navijačkog pokreta zbog postupaka pojedinaca.
Svaki konkretan slučaj ipak treba razmatrati u njegovu povijesnom i pravnom kontekstu, uz uvažavanje slobode izražavanja, zakonskih ograničenja i relevantne sudske prakse.
Tko će oblikovati budućnost hrvatskih tribina?
Budući kako ljevica ne može otvoreno doći na tribinu i mahati svojim zastavama jer bi bila izbačena u sekundi, njezino je djelovanje posredno i perfidno. Oni prodaju mitove iz radionice KPJ, podmeću lažne etikete, betoniraju identitet stadiona i drže navijače razjedinjenima. Njihov je konačni cilj jasan, a to je pretvoriti hrvatske tribine u bezličnu publiku i ugasiti posljednji organski bedem hrvatskog narodnog prkosa.
U završnom dijelu analize Čulina iznosi svoju središnju tezu: borba za hrvatske tribine nije samo borba oko nogometa, nego i pitanje nacionalnog identiteta, povijesnog nasljeđa i društvenog utjecaja navijača.
Autor smatra da se povijest klubova, navijačke emocije i nacionalni simboli mogu koristiti za produbljivanje podjela i slabljenje autonomije navijačkog pokreta. Upozorava na opasnost da stadioni izgube prepoznatljiv identitet, a navijači postanu tek publika čije se ponašanje i izražavanje promatraju isključivo kroz političke sukobe.
Njegova je temeljna poruka da navijači trebaju sačuvati vlastiti identitet i samostalnost, bez obzira na političke interese koji se pojavljuju oko nogometa. Budućnost hrvatskih tribina, prema toj interpretaciji, ovisit će i o tome hoće li navijačke skupine uspjeti prevladati međusobne podjele i otvoriti prostor za zajedničko djelovanje oko pitanja koja smatraju važnima.
Za Čulinu je pitanje jasno: hoće li hrvatske tribine ostati prostor snažnog klupskog i nacionalnog identiteta ili će njihov utjecaj postupno slabjeti pod pritiskom političkih podjela, komercijalizacije i promjena u načinu na koji se navijački pokret prikazuje u javnosti?
