Postoji jedno pravilo u hrvatskoj politici da oporba nikada nije pobijedila HDZ kad je bila jaka, oba puta pobijedili su HDZ kad je HDZ bio loš i razjedinjen, trenutna situacija u super izbornoj godini, godini koja bi mogla politički promijeniti hrvatsku jednako je loša za HDZ kao i onda kada je SDP sa satelitima dolazio na vlast.
Privid koji stvara Plenković svojim nastupima o snazi HDZ samo je rezultat izvrsnog, utreniranog nastupa šefa stranke, dok je situacija zapravo izuzetno teška i bremenita i nadasve opterećujuća za čitav HDZ. Dok oporba koristi mainstream medije, potpomognute polulegalnoj Lukšemburaskoj televiziji, u HDZ-u vlada mrtvilo, tinja nezadovoljstvo, nerad na terenu i strah koji se uvukao u sve strukture stranke, od temeljnih ogranaka sve do vrha, gdje i oni iz prvog ešalona razmišljaju o svojoj sudbini u slučaju izbornog neuspjeha.
Imenovanje Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika bio je potez na koji je Plenković bio prisiljen povući, iako se na taj potez odlučio u zadnji trenutak jer je po informacijama kojima mi raspolažemo do zadnjeg trenutka bilo drugo ime u pitanju, ali kad je shvatio da ne imenovanjem Turudića gubi veliki dio svog autohtonog biračkog tijela i da su glasovi centra i ljevice na koje je računao ustvari golub na grani i da se treba držati onih koji uvijek daju glas HDZ-u bez obzira tko je na čelu stranke. U situaciji kada mu desno krilo stranke, ali još bitnije birači okreću leđa, imenovanje bilo koga osim Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika bilo bi pucanje u koljena.
DRUŽE TITO MI TI SE KUNEMO Studenti Pravnog fakulteta idu na studijsko putovanje na Titov grob.
U situaciji kada su izbori najstrože čuvana državna tajna, tajna koju zna samo Plenković, ako ju i on zna, članovi stranke na terenu i ono najvažnije birači djeluju izgubljeno, potpuno neorganizirano i bez ikakvih smjernica i poruka o mobilizaciji, a za razliku od njih oporba mobilizira sve, do posljednjeg zainteresiranog birača. HDZ na terenu izgleda kao razbijena vojska bez generala, kao brod na pučini bez kapetana. Kako vrijeme ide sve dalje Plenković funkcionira po načelu, stranka to sam ja i ja ću ići sam u bitku, ljudi, imena i kampanja, to mu nije bitno, on u bitku ide sam, mašući fake i manipulativnim anketama o nepobjedivosti.
Plenković je uvjeren u svoju nepobjedivost i računa da će s svojim odanim partnerom Miloradom pomesti sve i stvoriti potrebnu većinu. Svoju moć temelji na rezultatima svoje vlade, kojih neosporno ima i koji nisu mali, ali zaboravlja na percepciju javnosti, konstantne kompromitirajuće naslovnice medija kojima iskrcava kamione novaca da sanira štetu, zaboravlja da je imenovanjem Turudića za GDO izgubio na mostu, ali nije dobio na ćupriji. Zaboravlja da izgubljeni glasači centra i dijela lijevog biračkog tijela ne može kompenzirati na desnom krilu kojeg je davno izgubio.
Plenković se uporno odriče mogućnosti koaliranja s Domovinskim pokretom i ne daj Bože nekom novom opcijom na desnom spektru jer njegov ego i politički svjetonazor to ne mogu prihvatiti. Nakon takvih stavova kako može očekivati da Domovinski pokret pogne glavu i bespogovorno nasjedne na lijepe riječi i veliku istreniranu moć Plenkovića kao pregovarača. Zar on misli da će mlada prihvatiti udvarača koji ju prosi iz interesa i bez ljubavi.
Čini se da u HDZ-u, ili točnije u Plenkovićevoj glavi nitko ne razumije da HDZ-u ne prijeti nikakva opasnost od lijeve oporbe, oni su limitirani i brojem birača i političkom snagom. Taj kup, sazdan od birača SDP-a i Možemo ostaje isti bez obzira koliko koja stranka osvoji mandata.
HDZ-u prijeti opasnost od izjednačavanja broja birača po izbornim jedinicama, velike izlaznosti, manje mandata osvojenih zahvaljujući D’Hondtu i većoj vrijednosti mandata, ali i zastrašujućem podatku o konstantnom broju podrške koja ima progresiju od velikih 9 %. No brine li to koga u HDZ-u, neke koji razumiju da, ali neke koji vjeruju u čudo očito ne.