Karijera Slavenke Drakulić, jedne od najprevođenijih autorica s ovih prostora, desetljećima u hrvatskom javnom prostoru izaziva radikalno suprotstavljene reakcije. Dok je regionalna liberalna scena, u svom vječnom kompleksu manje vrijednosti prema svemu što dolazi izvan granica domovine, slavi kao kozmopolitsku heroinu i navodnu žrtvu nacionalističkog linča iz devedesetih, konzervativna kritika u njoj s pravom vidi proračunatu salonsku intelektualku. Riječ je o figuri koja je profitirala na relativizaciji hrvatske nesreće, a dublja analiza njezine biografije otkriva evoluciju prepunu dubokih ideoloških kontradikcija.
Piše Robert Čulina
Rođena u obitelji visokog časnika JNA, Drakulić je od prvog dana pripadala najprivilegiranijoj klasi socijalističke Jugoslavije. Suprotno mitu o „vječnoj disidentici” koji se tako pažljivo uzgaja za vanjsku upotrebu, arhivski tekstovi iz njezine rane novinarske faze – koje je u svojim radovima kirurški precizno dokumentirao i dekonstruirao filozof Neven Sesardić, otkrivaju sasvim drukčije lice. Mlada novinarka tada je aktivno pisala s pozicija partijske ortodoksije. U tom je razdoblju sudjelovala u političkom etiketiranju i javnom denunciranju studenata proizašlih iz Hrvatskog proljeća 1971. godine, funkcionirajući zapravo kao ideološki higijeničar sustava. Istodobno, uvozila je zapadni feminizam, no on je u tom trenutku bio tek unutarnja, estetska kritika patrijarhata koju je režim bez problema tolerirao jer nije ugrožavala temelje partijske moći.
Pravi preokret nastaje slomom komunizma, kada Drakulić provodi vrhunski i izuzetno uspješan intelektualni rebranding. Knjigom Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali (1991.) preko noći se transformira iz kćeri crvene buržoazije u autentični, tobože napaćeni glas potlačenih žena s Istoka. Fokusirajući se na banalnost svakodnevice – nedostatak najlonki, deterdženta i toaletnog papira – umjesto na represivni aparat u kojem je njezina klasa sudjelovala, savršeno je zadovoljila apetite i predrasude zapadnog tržišta o “zaostalom Istoku”.
Izbijanjem Domovinskog rata njezin rani obiteljski habitus dolazi u izravan, nepomirljiv sukob s hrvatskom težnjom za neovisnošću. Pišući za ugledne zapadne medije, rat u Hrvatskoj prikazuje kroz prizmu „moralne simetrije”, izjednačavajući velikosrpsku agresiju i hrvatsku obranu kao sukob dva podjednako retrogradna, primitivna nacionalizma. Takav salonski pristup, lišen svake empatije prema zemlji koja krvari, izazvao je opravdano ogorčenje u Hrvatskoj, što je kulminiralo čuvenim tekstom o „Vješticama iz Rija” 1992. godine. No, brutalni medijski napadi u domovini poslužili su joj na Zapadu kao savršena, konačna potvrda statusa žrtve, dodatno joj cementirajući međunarodni ugled i donoseći unosne tantijeme.
U tom geopolitičkom i intimnom manevru važnu ulogu igra i njezin brak sa švedskim novinarom Richardom Swartzom, istaknutim antikomunistom. Ta joj je veza osigurala savršen ideološki štit od optužbi za jugonostalgiju te izravan ulaz u najelitnije europske intelektualne krugove, u kojima se hrvatska borba za opstanak ionako promatrala s visine.
Biografija Slavenke Drakulić stoga ostaje fascinantan primjer intelektualne mimikrije. Riječ je o autorici neupitna talenta koja je u mladosti koristila poluge totalitarnog sustava kako bi disciplinirala neistomišljenike, da bi u zreloj dobi te iste mehanizme moralne superiornosti iskoristila na Zapadu. Izgradila je globalnu karijeru na kritici društva koje se iz tog istog totalitarizma pokušavalo teškom mukom i krvlju iščupati, dokazavši da se na destiliranom protuhrvatskom narativu na Zapadu uvijek moglo dobro profitirati.
