Sjećate li se Jadranke Kosor,nije bilo tako davno. Kad je Ivo Sanader otplesao svoju dionicu, shodno svojoj izreci “Kuda Ivo, tuda i ja” Jadranka Kosor je odlukom vrhuške HDZ-a na izvanrednom izbornom saboru stranke rukopoložena na mjesto predsjednice državotvorne stranke i ušla u povijest stranke kao najneuspješniji čelnik-ca stranke. Njen rezultat na parlamentarnim izborima najveći je poraz od osnutka stranke.
Njen stalni angažman na internetskoj platformi koja sebe naziva televizijom, a u stvarnosti je nelegalna ili kao što resorna ministrica kaže “djeluju onkraj zakona” koja je postala javno glasilo lijevih opcija ili svih onih koji su protiv HDZ-a, djeluje kao osveta prema “njenim dečkima koji su je izdali jer ih je ona primila u stranka, ili sudeći po njenom mišljenju-stvorila.
Piše Robert Čulina na društvenoj mreži
Primjer naše Jace pokazuje kako politički pad ne završava odlaskom s funkcije, nego prelazi u borbu za javni utjecaj bez institucionalne moći.
Nakon izlaska iz politike, u koju je došla na guranac, ostaje izrazito prisutna u javnom prostoru kroz stalne komentare, aktivnost na društvenim mrežama i intervencije u gotovo sve političke teme.
Takav obrazac često se interpretira kao pokušaj održavanja relevantnosti nakon gubitka stvarne političke snage, gdje se utjecaj više ne temelji na funkciji nego na medijskoj vidljivosti koju stvara napadom na vrijednosti koje je promicala kako bi opstala u politici.
U dijelu javnosti postoji percepcija da se njezini istupi uklapaju u dominantnije medijske i političke lijeve i projugoslavenske narative, dok drugi to tumače kao posljedicu njezine visoke medijske aktivnosti i spremnosti da komentira širok spektar tema, što prirodno povećava vidljivost u različitim medijskim prostorima.
Dodatno, politički slogan “kud Ivo, tud i ja” koji joj se često pripisuje, iako osporavan od same Jace, i dalje se koristi kao simbol njezina ranijeg političkog razdoblja i lojalnosti iz koje je kasnije izašla te naknadne pameti vezano za HOS.Kombinacija stalne javne prisutnosti, promjene političkog diskursa i iznošenja osobnih tema stvara dojam političara koji i nakon gubitka funkcije nastavlja sudjelovati u javnim raspravama, ali bez realne institucionalne moći. U tom smislu, riječ je o prelasku iz politike moći u politiku prisutnosti gdje je glavna valuta vidljivost, a ne formalni utjecaj.