Piše Tihomir Dujmović
Oduvijek nešto prigovaram, grintam, rekli bi Dalmatinci, pa tako i sad u ovim danima slave prigovaram. Ali, tako je bilo oduvijek, rijetko pišem panegirike, rijetko ima razloga za njih. Da biste razumjeli naslov teksta ovako ću postaviti stvari: da li biste više htjeli da je na dočeku rukometaša pjevao Neno Ninčević bez Thompsona, a da je dopodne vlast zaustavila financiranje radikalno lijevih kulturnih krugova koji su najčešće ispostava ili Možemo ili samog Beograda, a da je popodne uz prigodno saslušanje hrvatska vlast prognala i zabranila ulazak u Hrvatsku banjalučkom gradonačelniku koji je u sred Hrvatske, u Gračacu, ponovno zazivao četničku krajinu, otimačinu dijela Hrvatske i faktički novi rat? Naime, kad ista vlast u istom tjednu bude održala onakvo predavanje o hrvatstvu kakvo je održala Tomaševiću i njegovoj sljedbi i istovremeno uz prestanak financiranja nevladinih organizacija kulturnih krugova koji otvoreno ruše ne samo ovu vlast nego i samu državu, uz policijsko saslušanje izbacila iz zemlje spomenutog provokatora iz Banja Luke, tada ni potrebe za ovim tekstom neće biti. Tad će biti vrijeme za panegirike.Krenimo redom…
Odlučna, sjajna, odgovorna odluka Andreja Plenkovića da ne dopusti poniženje cijele nacije pred jednim političkim balavcem kakav je Tomašević, ubraja se u najbolje poteze koje je na nacionalnu temu u ovih gotovo deset godina povukao premijer. Zato je ta odluka njegov apsolutni trijumf na razini kompletne nacije, osim kod svojevrsnih „slučajnih“ Hrvata koji su se okupili oko Možemo. Plenković je ovim potezom obrisao pod sa radikalnom ljevicom, a muk na desnici potvrđuje da ona kao realna politička snaga u Hrvatskoj više ne postoji. Ovo je drugi put u manje od godine dana da Plenković i to na temu Thompsona matira desnicu, sablažnjujeljevicu i dobiva ovacije na nacionalnoj razini. Tomašević i Možemo su svojim držanjem prema rukometašima pokazali da su u stanju državu dovesti do građanskog rata, uopće ne razumijevajući što je to država, kako je ona nastala, na kojim i čijim pjesmama je uskrsnula i što će sutra značiti za vojsku od nekoliko stotina tisuća ljudi ako dođu na vlast i ponovo zabrane Thompsonov koncert.
Zašto hrvatski branitelji nisu sa partizanskim pjesmama na usnama stvarali državu, to će Možemovci i SDP-ovci morati pitati svoje očeve, odnosno djedove, premda je razlog jasan, ali je povijesna istina da je ova država nastala sa Bojnom Čavoglave na usnama branitelja, da se ta činjenica respektirala 35 godina i da je mimo elementarne pameti kopati po ranama invalida koji su ovu državu stvarali. Tim prije što oni koji ovo rade pjevaju punog srca „Ja nisam vaš, moji su dobili 45“. Njihovi nisu pobijedili 1992, o tome se radi! Stvaranje hrvatske države nije njihova pobjeda, Mile Kekin nam to u lice kaže! Zato je eventualna pobjeda Možemo na parlamentarnim izborima fatalno opasna za ovu državu. Osim toga to nije jedini stih Mile Kekina iz te pjesme. U njoj se između ostaloga kaže i ovo: “ja nisam vaš, tako ću učiti svoje dijete, da se takvom ološu ne miče“, „serem vam se na nijanse, znam tko je pred zid vodio đake“, „nisam vaš od glave do pete, nisam vaš cijelim tijelom“, „ja nisam vaš, moji su dobili 45“. U tome je kvaka. Oni nisu naši, njihovi su dobili 45! A 1945 je skinuta hrvatska zastava i stavljena je jugoslavenska zastava.
Politički gledano to je najrelevantniji detalj! Nije 1945 promijenjena vlast, osuđeni zločini, pušteni na slobodu nevini i nastavila reizgradnja jedva dosegnute hrvatske države. Nego je srušena hrvatska država i napravljena je Jugoslavija. Oni koji su pobijedili 1945 i stvorili Jugoslaviju uporno se ne mire s ovom hrvatskom državom. Njima je naime, kao i Beogradu svaka hrvatska država neoustaška ili ustaška i „tako će i učiti svoje dijete, da se takvo ološu ne miče“. Tu je samo srce naših problema. Sve drugo je dim, magla i petarde. Iz svih tih razloga kolosalno je važno da je Tomašević zaustavljen, da je zaštićen ponos nacije, da je jedna bitka dobivena, da je jedna nepravda zaustavljena. Plenković se ovom pobjedom prometnuo u pravog lidera nacionalne scene i uzevši u obzir snagu HDZ-a, jedinog ozbiljnog oponenta nadirućoj ljevici.Ali, niti jedan drugi njegov potez nije na ovoj razini i to je ono što brine naciju, izvaranu i prevarenu na sve strane i sa svih strana! Kako je moguće da ga nakon govora banjalučkog gradonačelnika u Gračacu, koji otvoreno zaziva krajinu, tvrdi da je to njihova zemlja i sotonizira Oluju, policijska ophodnja odmah nije prepratila do granice sa BIH? Vidjevši da će oni platiti moralnu i svaku drugu cijenu, prvi i jedini su se na noge digli lokalni Srbi koji su ustali protiv emisara iz Banja Luke. Kako je sve to moguće?
Hrvatski rukometaši su u Danskoj prošli pravi pakao podvala,nesnošljivosti, otvorenog prijezira domaćina, provokacija raznih vrsta. One su uključivale hranu u kojoj su pronašli crve, smještaj iza kojeg su slijedile crijevne viroze, smještaj koji je satima bio udaljen od dvorane za treninge i utakmice i besprizorna zabrana puštanja navijačkih pjesama u čemu je sudjelovao cijeli srbijanski lobi u europskom rukometnom savezu. Na kraju je hrvatskom rukometnom savezu još odmjerena kazna, jer je publika pjevala „Ako ne znaš što je bilo“! Još i to! O cijelom tom segmentu hrvatska diplomacija osim prigodno na samom kraju, jedne riječi nije progovorila. Kako je to moguće?
Plenković je izašao na otvoreni megdan sa Tomaševićem oko Thompsona i to je njegova povijesna pobjeda, ali je nastavio sa financiranjem cijele te falange koja mu otvoreno radi o glavi. Prokazivanje Tomaševićeve mržnje ne može se i ne smije se zaustaviti na priči o jednom koncertu, to prokazivanje je bila savršena prigoda da se do kraja razgrne ta zavjesa, da se jasno i glasno vidi tko i što stoji iza toga. Kad mu po beogradskom modelu Benčićka i ekipa dignu studente na noge protiv njega, bit će kasno za ove istine. A istina je da je ova i ne samo ova, ali i ova vlast, manijakalnim financiranjem prave vojske možemovaca u kulturnim krugovima stvorila tu vojsku koja će sada krenuti rušiti istu tu vlast. Još je Sanader počeo s mahnitim financiranjem, a nastavio je Bandić. Politički slijepci! Plenković je svojim mahnitim financiranjem cijele te vojske koja će ga sada krenuti rušiti, dodatno ojačao tu hidru, da bi prepuštanjem hrvatskih medija beogradskom kapitalu stavio omču na glavu domoljubnoj Hrvatskoj koja nema jednog jedinog medija, a mediji su u miru ono što su topovi i tenkovi u ratu. Kako u tim uvjetima sada dobiti rat?
Marko Perković Thompson i njegove pjesme, baš kao Luka Modrić i hrvatski nogometaši, trebaju biti cukar za kraj, a ne srž i sadržaj hrvatstva. O tome se radi. To pokušavam izreći. Zato pitanje iz naslova: nije li ovo bila Pirova pobjeda?Hrvatska država mora u domoljubnim rukama, sa domoljubnim narativom, imati sve institucije i sve poluge ove države i tek onda možemo krenuti na fešte i koncerte. Ostaviti u njihovim rukama ključne institucije ove zemlje, mislim na obrazovnu, kulturnu i medijsku scenu, a boriti se kao lav da Thompson pjeva na Trgu, Pirova je pobjeda.
Mi moramo osvijestiti da sve moguće institucije, osobito fakultete, obrazovni i kulturni sustav, u rukama danas čvrsto drži ljevica u rasteru od SDP-a do Radničke fronte. Mentalna ljevica, bez obzira na članske iskaznice. Ali, to nije „hrvatska“ ljevica, jer tako nešto osim iznimno ne postoji. To je u pravilu anacionalna ljevica koja uzdiše za starim vremenima! Kad bi to bila sadržajno „hrvatska“ ljevica mi bismo imali miran san.Lijevi diskurs je više nego pretežit u sveučilišnom kadru, na svim društvenim fakultetima, kulturna scena je kompletna u rukama ljevice, hrvatski mediji su ili u beogradskim ili u ljevičarskim rukama, pogledajte samo državnu televiziju i provucite ju kroz ove relacije, dakle Plenković je sve te relacije ili ostavio netaknute ili još pojačao njihov ideološki lijevi diskurs i potom u taj kadrovski lijevak punih deset godina istresao milijune eura. Bez ikakve ideološke ravnoteže!I stvorio je dobro obučenu, dobro uhranjenu i dobro naoružanu vojsku, protiv samog sebe! I sada, sada kad se približava trenutak obračuna, sada kad je ta ljevica odlučila krenuti u borbu za Banske Dvore, sada se, tek na razini par koncerata,pruža otpor.
Ni sada se ne kreće u temeljitu borbu. To je put u poraz, čak i da se na izborima pobijedi, ali na ovaj način nije moguće pobijediti. Da bi se vidjelo tko su i što su Možemovci,biračima treba pokazati od kuda su dobivali i dobivaju novce, otvoriti onaj mračni fail sa trgovinom djecom koji nikad nije otvoren do kraja, prokazati njihovi stvarnu ideologiju, nalogodavce izvana i sve pipke koji ih povezuju sa Beogradom, prokazati njihove kadrove na utjecajnim mjestima i pokazati što i kako rade, naročito pod egidom rodne ideologije, zaustaviti financiranje cijele te kulturno-političke hobotnice i na taj način iskorijeniti zlo. Preuzeti sve te institucije i centre moći, staviti ih u funkciju hrvatske države, iznad svega promijeniti medijsku scenu, a ne prepustiti je otvoreno u srbijanske ruke.
Tek tada se može staviti nogometni šal oko vrata i krenuti navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i u fan zoni pjevušiti Thompsona. Kao znak zaokruženog posla. A ne lažnog trijumfa! Ne može se u očaju potpunog ideološkog poraza u relevantnim institucijama, šport i zabavu staviti kao tobože pobjednički meritum stvari. Osim toga, ako se sad ne krene tim ozbiljnim putem, suštinski je naš poraz neminovan. Čak i ako nominalno pobijedimo. Ako se dakle sad ne krene u ozbiljne bitke za spašavanje i preuzimanje sustava poluga vlasti, već sve ostane na razini Thompsona i vatrenih, istinska domoljubna Hrvatska je pred teškim porazom. Jer ako se ljevica domogne i Banskih dvora, kraj domoljubnoj Hrvatskoj je siguran. Hrvatsku od tog scenarija na idućim izborima, teoretski može spasiti jedino neka grupacija na političkom centru koja je sada razjedinjena i bez velike snage. To su Most, bračni par Raspudić i njihova buduća stranka, te potencijalna stranka kvarnerske zvijezde Ive Rinčić, koji, kažem teoretski, mogu tvoriti ozbiljan politički centar koji može spasiti Državu.
Oni svi zajedno pokazuju jasan odmak od radikalne ljevice, a istovremeno su iznimno kritični prema Plenkoviću i sa tom autentičnošću mogu dobiti dovoljno glasova da bez njih neće biti vlasti. Iako su podjednako distancirani od Plenkovića i od Benčićke, siguran sam da sa radikalnom ljevicom neće ići. To je perspektivna snaga od dvadesetak i više zastupničkih mandata, njima će zasigurno pomoći i poneki mandat koji će se dobiti na desnici i oni svi skupa, zajedno dakako sa HDZ-om mogu spasiti zemlju. Sve je to još miljama daleko, sve je to golo teoretiziranje, sve je to još u povojima, pitanje je koliko je to uopće realno, ali jedno je sigurno: dođe li do te opcije, ti pregovori sa Plenkovićem neće izgledati kao oni sa D.P-om.