Odnos dijela zagrebačke progresivne ljevice prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine u suvremenom političkom prostoru odavno je prešao okvire običnog ideološkog neslaganja. Učestale optužbe za “nacionalizam” i “zaostalost” često služe kao paravan za duboki kulturni elitizam i frustraciju prema zajednici koja, unatoč stalnim pritiscima, ostavlja neizbrisiv trag u hrvatskom gospodarstvu, sportu i identitetu. Dok se Hrvati u BiH bore za temeljnu političku ravnopravnost, urbana ljevica njihovu sudbinu interpretira isključivo kroz prizmu vlastitih političkih poraza, pretvarajući ih u simboličku prepreku svojoj viziji društva.
Piše Robert Čulina
Politička frustracija pod krinkom građanskog progresa
Animozitet hrvatske “progresivne” ljevice prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije samo plod ideološkog neslaganja, već opasna mješavina političke frustracije i sirovog kulturnog elitizma. Za prosječnog zagrebačkog “antifašista”, Hrvat iz BiH je tek dežurni krivac za svaki njihov izborni poraz i “rezervni glasač” kojeg krive za vlastitu političku nemoć u Hrvatskoj. Dok se taj narod u susjednoj državi bori za goli politički opstanak i ustavnu ravnopravnost, salonska ljevica njihovu borbu za legitimno predstavljanje besramno etiketira kao nacionalizam ili fašizam. Time svjesno drže ljestve unitarističkim politikama koje bi Hrvate najradije pretvorile u obespravljenu manjinu, prodajući to pod krinkom tobožnjeg građanskog progresa.
Kompleks dokazivanja i odricanje od korijena
Poseban apsurd leži u činjenici da perjanice te scene često i same vuku izravne korijene iz Bosne ili Hercegovine. No, umjesto solidarnosti s vlastitim narodom, oni svoje porijeklo koriste kao svojevrsnu licencu za pljuvanje po rodnom kraju. Riječ je o klasičnom kompleksu dokazivanja u novoj sredini; da bi postali dio “zagrebačke urbane elite”, oni moraju postati najžešći kritičari vlastite tradicije i identiteta. Taj radikalni otklon od korijena služi im kao ulaznica u krugove u kojima je “kamenjarski” identitet sinonim za nazadnost, dok oni sebe vide kao prosvijetljene misionare koji bi “ognjem i mačem” uvodili građanske koncepte tamo gdje se ljudi bore za osnovna prava.
Realni uspjeh naspram teoretskog aktivizma
Ipak, u pozadini te neskrivene mržnje krije se i duboki kompleks manje vrijednosti. Dok se “Antife” bave teoretskim aktivizmom po zagrebačkim kabinetima i udrugama, Hrvati iz BiH godinama dominiraju realnim sektorom i nacionalnim ponosom. Od sportskih terena, gdje čine samu kralježnicu hrvatskih reprezentacija, do vrhunskog biznisa i modernog poduzetništva, njihova prodornost i radna etika postali su ključni motori razvoja moderne Hrvatske. Upravo ta dominacija i činjenica da su ti “ljudi s ruba” postali lideri u gospodarstvu i sportu, najviše iritira one koji bi ih radije gledali kao stereotipne objekte ismijavanja.
Urbani šovinizam kao maska za nemoć
Na kraju, taj “urbani šovinizam” samo je loša maska za nemoć. Hrvati u BiH su ljevici tek ideološko strašilo koje im služi da opravdaju vlastito postojanje i privuku pokoji poen na sijanju razdora unutar istog naroda. Potpuno su slijepi za činjenicu da je upravo taj narod Hrvatskoj podario njezine najveće pobjede, najuspješnije tvrtke i najvitalniji dio populacije, dok oni u svom ideološkom sljepilu i dalje jurišaju na vjetrenjače, boreći se protiv uspješnijih i sposobnijih od sebe.
