Svaka ideologija pa i ona lijeva u Saboru ima svog idola ili svog Boga kojem se klanjaju. Svima njima u glavi je još Beograd kao glavni grad, Milorad Pupovac je to javno pred kamerama izjavio, a Mlada partizanka koja bi konja jahala i žena koja puši Drinu bez filtera i nakupina Titoista s Iblerova trga vjerojatno svom Bogu s vremena na vrijeme pošalje cvijeće u Kuću cvijeća.
Kaže jedan srbijanski novinar, : “Dok je Hrvata i njihovih političkih stranaka mi nemamo brige oko cvijeća za Maršala, oni zasipaju crvenim ružama i crvenim karanfilima njegov grog u Kući cvijeća”. Tko su ti koji donose cvijeće svom Bogu, ti koji bi vratili Trg Maršala, oni koji u tajnosti pohode grob najvećeg krvnika hrvatskog naroda. Hrvatski narod jako dobro zna tko su oni, oni su svoje lice blijedo i sivo od dva dana boravka u podrumu zamračenom i izoliranom da ne čuju što slavi pola milijuna ljudi na hipodromu.
Idolopoklonstvo s lijeve strane sabornice ide toliko daleko da je u njihovom mozgu zacrtan povratak u zajedničku tvorevinu.Njima ne smeta ni krv kojom je natopljena sveta i blagoslovljena hrvatska zemlja,ni žrtva hrvatskih heroja, jer najveći broj njih nikada nije želio slobodnu i neovisnu Hrvatsku državu. Oni nikada neće Hrvatima oprostiti slobodu i demokraciju, demokraciju da vrijeđaju i prozivaju hrvatsko narod, ponajprije hrvatsku mladost fašistima i nacistima. Nikada neće prihvatiti odgovornost svog Boga za nestanak ili smaknuće upravo pola milijuna Hrvata po naredbi njihovog preuzvišenog Boga, Boga smrti za hrvatski narod.
Kažu da nada nikada ne umire, tako ni kod jugoslavenske ljevice nikada neće umrijeti nada da završe ono što je Neša Stazić na sav glas izgovorio u Hrvatskom saboru- “Nismo završili 1945 posao do kraja” Kod njih nikada neće umrijeti nada u neku novu tvorevinu, ona ako ništa drugo živi u njihovim glavama. Ne smeta njima ni što je u Srbiji Vučić na vlasti, četnici kako u Srbiji tako i u Republicu šumskoj. Srbi su četnike rehabilitirali i jugoslavenska ljevica u Hrvatskoj to primila zdravo za gotovo.
Jugoslavenska ljevica u Hrvatskoj ima snove i želje, ali i veliki problem – malo ih je. Dok hrvatski narod slavi odu slobodi i pjeva-Neka vide da nas ima, oni mogu samo reći, neka vide da nas nema i neće nikada biti. Mogu oni i referendume raspisivati, ali samo u pokušaju jer se ustavne odredbe referendumom ne mogu mijenjati, mogu i sa 101 glasom mijenjati Ustav, ali toliko ruku u Saboru nikada skupiti neće. Jedino što im preostaje je naricanje i prozivanje, no ni to nije vječno. Jedino što im ostaje da odu odnjeti cvijeće svom Bogu u kuću cvijeća,plakati, možda povedu prvu narikaču u Saboru da da svečani ton.